NEMA nimalo dvojbe da je Egipat najčudnija nogometna reprezentacija na cijelom svijetu. Kako inače objasniti činjenicu da je istovremeno i najdominantnija sila nogometno relevantnog kontinenta (Oceanijo i Antarktiko, primite moje isprike) sa 7 osvojenih Afričkih kupova nacija te da se na Svjetsko prvenstvo plasirala tek treći put u svojoj povijesti. Samo za usporedbu, više puta nego njima to je pošlo za rukom Kamerunu, Nigeriji, Maroku, Tunisu, Alžiru, Gani i Obali Bjelokosti. Kurioziteti tu ne prestaju – Egipćani su osvojili prva dva Afrička kupa nacija (1957. i 1959. godine) te su postali prva afrička nacija koja se plasirala na Mundijal davne 1934. godine u Italiji. Kako objasniti da je takva kontinentalna sila čekala najprije 56 godina do idućeg plasmana na najveću smotru, pa onda opet 28? Godinama je jedno od najpopularnijih objašnjenja bilo „Midovo prokletstvo". Egipat je, za razliku od drugih poznatih afričkih reprezentacija, uvijek imao i zadržavao najbolje igrače unutar granica svoje domovine, a posebno se to odnosi na Zamalek i Al Ahyl, dvojac koji čini najbrutalniji nogometni derbi na svijetu. Mido je bio nešto sasvim suprotno – nevjerojatno talentirani mladić već se s 15 godina otisnuo u Belgiju da bi preko Ajaxa zaludio svjetsku nogometnu javnost, a do kraja efektivne karijere igrao je u Romi, Marseilleu i Tottenhamu.
Nažalost, njegova zvijezda nije dugo trajala – burne noći u crvenim četvrtima i zatvaranje diskoteka brzo su mu došli glave. Takav temperament prenio je u svlačionicu nacionalne vrste. Homogenost koja je tamo vladala nije smjela biti narušena i tako je Mido postao crna ovca – premda je Egipat 2000-ih uzeo čak tri Afrička kupa nacija, Mido je čak dvaput zbog izazivanja problema izbačen iz reprezentacije, nezadovoljan što ga se tretira kao „običnog igrača i Egipćanina“. Nakon toga se nije vraćao i rekao je kako Egipat nikad neće postati velika nogometna nacija dok ne otvori granice i horizonte prema drugim „Midoima“, igračima koji stižu iz Europe i tamo ostvaruju velike stvari. Svakim novim neplasmanom, takav scenarij polako je počeo generirati strah u naciji usporediv samo s onim kada u Benfici čuju ime Bele Guttmana.
Kada se činilo da je njihova najbolja generacija došla svom kraju, njihov nogomet primio je konačan nokaut. U veljači 2012., na derbiju između Al-Masyra i Al-Ahyla dogodila se velika tragedija kada su domaći navijači bjesomučno provalili na teren, oboružani kamenjem i noževima. Čak 73 ljudske žrtve platile su danak bezumlju koji se te večeri nadvio nad zemlju faraona, a preko 500 ljudi bilo je ozlijeđeno.
Al-Ahyl odmah je povukao sve svoje igrače iz reprezentacije, a nogometni savez je kao mjeru krajnje panike organizirao utakmicu između svoje U-23 ekipe i Basela kako bi i simbolično pokazao da se lopta u Egiptu i dalje udara. Vjerojatno ste već pogodili – baš na toj utakmici Basel je prepoznao Salaha i doveo ga u svoje redove, a ostalo je prošlost. Egipat je konačno otvorio svoje granice prema jednom novom „Midi“, koji je razbio to prokletstvo. Trebalo je 28 godina, 73 ljudske žrtve i jedna slučajna utakmica da se na afričkom nogometnom nebu pojavi čovjek koji je dovoljno velik da sam nosi jednu momčad, a dovoljno mali da prihvati da je jedan od njih. S Faraonom na čelu, Egipćani se ne boje nikoga.