NEKAD je bio odličan stoper, već kao 20-godišnjak bio je reprezentativac Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990., imao je vrlo respektabilnu karijeru u Njemačkoj, ali za Hrvatsku ovaj stasiti Velikogoričanin nikada nije zaigrao. Andrej Panadić danas ima 52 godine i želi izgraditi ozbiljnu trenersku karijeru.
Kao klinac, sa svega 18 godina, Panadić je 1988. stigao u Dinamo. Bio je član Radnika iz Velike Gorice, a na Maksimir ga je doveo Josip Skoblar. Iako još tinejdžer, nije se prepao moćnog Dinama i velikih imena u svlačionici koja su mu bila konkurencija te je odmah postao nezamjenjivi dio momčadi koju su predvodili Zvone Boban, Davor Šuker, Kujtim Shala i ostale zvijezde maksimirskih Modrih.
Ni dvije godine nakon debija u dresu Dinama Ivica Osim poveo je Panadića na SP u Italiju. Stoper Dinama nije dobio ni minute, ali je mundijalska škola bila neprocjenjivo iskustvo. Igračka karijera mu je bila jako zanimljiva i bogata. Nakon Dinama otišao je u njemačku drugu ligu, a kasnije je bio standardni član i jakog HSV-a koji je u Ligi prvaka razvalio Juventus sa Zidaneom, Inzaghijem, Del Pierom i ostalim legendama. U pobjedi HSV-a u Torinu 3:1 zabio je i gol. Karijeru je završio u japanskoj Nagoyi, a trenersku je započeo u matičnom Radniku 2007. Još je vodio austrijski Linz, Istru te slovenske Velenje i Krško. Sad je bez angažmana i traži posao.
U intervjuu za Index pričao nam je o svojim ciljevima i trenerskim ambicijama, objasnio nam je da treneri u hrvatskom nogometu jako teško dobivaju prave prilike i zašto ne želi pristajati na neke kompromise. Ispričao nam je pozadinu priče zbog koje nikad nije dobio priliku u dresu reprezentacije Hrvatske, premda je koncem devedesetih bio jedan od najboljih srednjih braniča Bundeslige. Otkrio nam je svoja iskustva s ludim Thomasom Gravesenom s kojim je dijelio svlačionicu u Hamburgu te nam pojasnio razloge kraha bivšeg prvaka Europe koji se sad natječe u drugoj Bundesligi.
Saznali smo i zbog čega idolizira Ivicu Osima, kakva je legenda Dragan Stojković Piksi, zašto igrači pate na ocjene u novinama i tko je za Panadića najbolji nogometaš u povijesti.
Gdje je danas Andrej Panadić?
Trenutno nemam posla, ali svaki dan se educiram. Doma sam, stalno gledam nogomet. Po četiri, pet utakmica dnevno. Prošle godine sam bio u Sloveniji, u Velenju i Krškom, a sad napokon želim pronaći nešto što bi me zadovoljilo u profesionalnom smislu. Nisam od onih koji se guraju i trpaju, koji se nude klubovima. Pokušavam na normalan način, isključivo preko svog znanja, doći do kluba koji će biti ono što želim. Do sada sam radio u sredinama koje su bile sve samo ne jednostavne. Nije lako bilo ni u Istri ni u Sloveniji. Nisam siguran da bi netko kod nas preuzeo klub koji je zadnji na tablici, koji ima 10 bodova manje, a moraš to riješiti deset kola prije kraja. Nema šanse. Srećom, Uprava kluba je bila jako korektna. Rekli su mi da pokušam napraviti što više mogu, da probam napraviti dobar posao i to se dogodilo.
No, sad želim klub u kojem bih mogao raditi onako kako to priliči profesionalnom nogometu. Želim klub u kojem ću pronaći adekvatne uvjete za normalan rad. Dok se to ne dogodi, a vjerujem da hoće, jer sam optimist, svakodnevno radim na sebi. Na taktici, na tehničkim novitetima u nogometu, organizaciji treninga, pratim trendove... Pratim sva kretanja u modernom nogometu, ali ne želim biti ničija kopija, želim biti svoj. Imam svoj stil i siguran sam da bih u budućnosti mogao napraviti jako dobar posao.
Rekli ste da se ne želite nikome nuditi. Kako onda doći do posla u hrvatskom nogometu? Može li se to uopće bez guranja?
Tko kaže da taj posao želim i tražim u Hrvatskoj? Ovdje se nisam nikome nudio. Trenutačno radim analizu svog rada i moram reći da je bio dosta dobar, posebice ako uzmem u obzir kvalitetu ekipa u kojima sam radio. Na osnovu rada sam i dobivao poslove. Priča se prenosila, ljudi iz svijeta nogometa stalno komuniciraju i tako bi se došlo do moga imena. Sad sam si obećao da ću stati, da neću nikud juriti, da ću napraviti ozbiljnu analizu svega što sam radio, s kim sam radio i zašto sam radio. Vjerujem da će tada sve doći na svoje.
Možete li nam približiti kako trener u Hrvatskoj dolazi do posla? Dojam je da se stalno vrte ista imena u krug i da se samo čeka da netko dobije otkaz da bi ga mogao zamijeniti drugi. Kakva su Vaša iskustva?
Upravo tako, samo ne brinem se zbog toga. Vjerujem da kad-tad kvaliteta mora isplivati i da sve mora jednom doći na svoje. Nije bitno hoće li to biti sutra ili za mjesec dana, smatram da će se to dogoditi ako dovoljno dobro ulažeš u sebe. Iskreno, ne zanima me dobivaju li se poslovi kod nas prijateljskim, rodbinskim ili političkim vezama, to nije put kakav ja želim u karijeri. Ako to već ne može biti u Hrvatskoj, zbog razloga koje sam sad naveo, neka, bit će negdje drugdje gdje se cijene znanje i rad.
Jeste li ikad u trenerskoj karijeri imali agenta?
Ne, ali poznajem puno ljudi, s puno njih iz svijeta nogometa razgovaram, stalno smo u kontaktu i trenutačno tako funkcioniram. Imao sam jako dobru igračku karijeru, neki sam trag ostavio i tu vidim plan kako dalje. No, ne želim ovaj put napraviti pogrešku, u smislu da se moram mučiti i da se s nekim moram boriti. Ne želim doći tamo gdje nema kvalitete, gdje nema osnovnih uvjeta za rad. Tako nešto moram izbjeći. Imam 53 godine, uzeo sam si vrijeme da donesem dobru odluku. Samouvjeren sam čovjek, znam da ću napraviti uspjeh. E sad, je li uspjeh i jedno mjesto bolje od onoga prije, jest, i to je filozofija koje se držim.
Bez obzira na loš kadar i očajnu financijsku situaciju u Istri, igrali ste dobar i dopadljiv nogomet. Kako tumačite da Vas pet godina od tada ni jedan klub HNL-a nije tražio? Čak ni Gorica, iako tamo živite i najveći ste igrač u povijesti kluba.
Delikatno pitanje. Teško mi je dati pravi odgovor na njega. Svatko tko iole razumije nogomet tvrdi da smo, s obzirom na uvjete, igrali top nogomet. Jedna visoko pozicionirana osoba u hrvatskom nogometu mi je deset kola prije kraja prvenstva rekla da ćemo igrati kvalifikacije za ostanak u ligi. "Što god ti napravio, kako god ti radio, Istra će igrati kvalifikacije", rekao mi je. Ostao sam u šoku. Možda sam prenaivan, ali jasno mi je bilo da je u tom trenutku postojao netko tko je trebao biti više zaštićen nego mi.
Kad sam došao u Istru, odmah sam rekao Upravi da neću dolaziti i žicati pojačanja i novac. Ne podnosim alibi priče. Snalazim se s onim što imam u datom trenutku. Ne znam znate li, ali nekoliko puta smo morali preskakati ogradu da bismo uopće mogli odraditi trening. Međutim, takve stvari me nisu brinule. Jedino što me zanimalo bilo je kako da od onoga što imam napravim što bolji posao. Sebe ne doživljavam samo kao trenera već i kao učitelja. Ne mogu igračima reći da danas igramo 4-4-2, a da im pri tome ne pokažem način na koji želim da igramo tih 4-4-2. Trener ne može reći igračima: "Tu ste formaciju već igrali i sad se snalazite." Ne, postoji milijun sitnica o kojima se treba voditi računa. Moj posao je trajao doslovno 24 sata dnevno. Najveća satisfakcija kao trenera mi je da uspijem igrača, kad je najniži, kad je na dnu, podići i pokazati mu njegove vrline i kvalitete. To se može napraviti samo ako ste maksimalno posvećeni poslu.
Također, pravi trener mora se znati nositi i s medijima i glasom javnosti, a jako dobro znamo da, kod nas barem, ta javnost zna biti itekako okrutna. Netko se ujutro probudi nadrkan, vidi naslov na nekom portalu i kaže si: "Vidi ovog Panadića, što on zna, još nije nikoga pobijedio. E sad ću mu jebati majku." No, taj bolesnik ne zna prave razloge zašto nisam pobijedio. Nema pojma kakav sastav imam, u kakvim uvjetima radimo, jesu li mi igrači primili plaću te imaju li od čega živjeti. Ne, takve ljude samo zanimaju vrijeđanje i mržnja. To njih hrani.
Koliko je medijska slika važna igračima i trenerima. Obraćate li pažnju na tekstove, kritike, komentare, ocjene? Koliko neki oštriji tekst ostavlja posljedice na igrača i na njegov nastup?
Ljudi su osjetljiva bića. Vole slušati dobre stvari o sebi, ne loše. Međutim, najlakše je živjeti kad je sve oko tebe lijepo i kad te svi hvale. Treba znati pregrmjeti i koju kritiku, kad ti loše ide, kad loše igraš, a moraš biti svjestan da loše igraš. Sjećam se, još u vrijeme kad sam igrao, prvo što bismo napravili jutro nakon utakmice je bilo otići do kioska, kupiti novine i pogledati kakvu si ocjenu dobio. Osobno, ocjena u novinama nikad me nije pretjerano brinula. Ne kažem da taj novinar koji ti je dao ocjenu ne zna ništa o nogometu, ali sigurno ne zna što je tebi tvoj trener točno rekao, koja ti je zaduženja dao, kakvi su ti bili zadaci na utakmici. Ako sam ja svjestan da sam posao odradio dobro, ako je trener zadovoljan jer sam ispunio sve što je tražio od mene, onda me zaista nije briga jesam li dobio 6, 7 ili 8.
Kritika mora biti opravdana, a ako nije, onda je to loše. Ako neki novinar ne zna pozadinu priče, a napada samo da napada, onda to nije dobro. Onda se radi o pljuvanju radi pljuvanja i punjenu novina negativnostima, a znamo što danas nosi čitanost. Ja čitam sve, i lijepe i ružne tekstove, ali nedostaje mi onih lijepih. Fali mi pozitivnih i optimističnih priča. Meni je jasno što nosi klikove i zaradu, ali mediji moraju prihvatiti odgovornost i moraju biti svjesni da oni u dobroj mjeri kreiraju atmosferu u javnosti.
Ali zašto onda klub, trener ili igrač često izbjegavaju novinarima reći pravu istinu? Tada bi se izbjegla mogućnost pisanja poluistina i raznih špekulacija, zar ne?
Istina, ali to je dosta kompleksna situacija. Najvažnije je u tom trenutku biti dobar psiholog i pedagog. Čak i ako je neki igrač pogođen kritikom, trener treba stati iza njega, objasniti mu da je zadovoljan njime, da je napravio sve ono o čemu taj novinar nema pojma i ide se dalje. Nećemo valjda pet dana kukati zbog neke loše kritike.
Je li u bivšoj Jugoligi bilo slučajeva da su neki igrači plaćali novinare za dobre ocjene i komentare?
Možda sam uvijek bio prenaivan i samo sam razmišljao o svojoj izvedbi, ali kad malo bolje razmislim, naravno da je toga bilo. Ne samo onda, toga ima i danas i toga će biti uvijek. Toga ima i u većim zemljama, ali kod nas je puno izraženije jer ovdje svi žele biti u žiži. Naravno, kad netko u par utakmica zaredom ima visoke ocjene, logično je da bude zanimljiv javnosti, ali tu onda dolazimo do uloge vrhunskog trenera. Trener mora to znati prepoznati, mora znati vidjeti je li ta ocjena stvarno zaslužena ili je posljedica nekih dogovora. Jedino ako je i trener u toj igri, ali to onda ne vodi ničemu dobrom i taj trener od ekipe nikad neće dobiti maksimum.
Hrvatska se plasirala na SP. Kakvo mišljenje imate o poslu koji obavlja Zlatko Dalić, posebice u periodu nakon srebra u Rusiji?
Dalić je nakon Rusije dao jednu jako važnu izjavu: "Idemo u renoviranje ekipe." Neki ključni igrači su se odmah umirovili, neki su to napravili nešto kasnije. Svatko tko misli da je lako nadomjestiti igrače kao što su Mandžukić, Rakitić ili Ćorluka, taj se gadno vara. To je užasno teško i, da bi stvorio praktički novu ekipu, potrebno je vrijeme. Danas je Dalić na dobrom putu. Nakon Rusije je bilo možda nekih grešaka, lutanja, čak i svađa, mislim na Rebića, Vrsaljka ili Petkovića. Takvih stvari će uvijek biti. Nije to samo naš problem, to se događa u cijelom svijetu. Postoje različiti tipovi igrača, različiti tipovi ljudi. Uvijek će se naći netko tko je iz nekog razloga nezadovoljan. Treba samo pronaći način kako to sve skupa hendlati.
Slučaj s Petkovićem je jako dobar primjer. Imali su neki nesporazum, maknuo ga je par utakmica, vidio je da je Bruno opet počeo igrati dobro i vratio ga je. Kraj priče. Dalić je tu po meni pokazao jednu veliku vrlinu. Dokazao je da nije osvetoljubiv. Pravi trener to ne smije biti. Dao je Petkoviću novu šansu i pokazao je da mu je reprezentacija važnija od taštine. I u ovim kvalifikacijama je bilo ovakvih i onakvih stvari, bilo je jako loših stvari, bilo je jako loših utakmica, ali čak i kad nismo igrali najbolje, znali smo kako pobijediti. Što bi se dogodilo da na kraju nismo zabili gol u Slovačkoj, a tu smo utakmicu odigrali loše? Ne bismo se plasirali, išli bismo u baraž, a vidjeli smo tko se tamo sve nalazi.
Pravac koji Dalić ima je dobar. Sad samo treba na prava mjesta postaviti prave ljude i ne slušati nikoga u koga nemaš povjerenja. Dalić se mora odlučiti samo za one ljude koji mu trebaju, kojima vjeruje. Nitko u reprezentaciji ne bi smio biti na silu. Potrebna je sad dobra analiza kako bi shvatio tko mu točno treba i zbog čega mu baš taj profil igrača treba. Treba odlučiti tko mu je potreban u obrani, u vezi, u napadu. Dalić mora odlučiti kojim stilom želi igrati na SP-u i koji mu igrači za takav stil trebaju.
Nisu svi igrači isti. Uzmimo, na primjer, Petkovića. Puno sam o njemu pričao i uvijek ga branim. Takvog je igrača jako teško naći. Njegove mentalne sposobnosti ne znam, ne poznajem ga, ali vidim kakav talent ima. Poludim kad slušam kako carini loptu, kako previše ide u sredinu, kako ovo, kako ono... Kao Ibrahimović ne radi isto to? Što, Ibrahimović samo stoji pred golom i zabija? Nije istina. Razlika je samo što je Petković naučio ljude, još za vrijeme Bjelice, da zabija 14, 15 golova. Sad ne zabija, pa su mu pronašli da ne valja, da igra loše, da igra pogrešno. Gluposti. Mi samo tražimo nečije greške, umjesto da tražimo vrline. Sjećam se jedne izjave Željka Adžića, kad je rekao kako Rakitić ne bi prošao u Dinamu jer je spor. Ma, našli bismo mi manu i Messiju, garantiram.
Mislite li da je taj lošiji period igara bio posljedica toga što u reprezentaciji nije bio definiran stil igre? Nije se znalo tko gdje igra ni što želimo u vezi, a skoro svaku utakmicu smo igrali drugačije. Mislite li da je Dalić tu previše lutao i da više nije znao koga treba slušati - medije, igrače ili samog sebe?
Nema tu previše filozofije. Ako igrač nije zadovoljan pozicijom koju igra, on više ne može biti tu. Nema cmizdrenja. Trenerski posao je odabrati igrače koji mu mogu dati najviše prema stilu igre koji želi igrati. Ja u Istri ili u Sloveniji to nisam mogao jer nisam imao dovoljno širok i kvalitetan kadar. Dalić ga ima. Stil, a to treba razlikovati od strategije, mora biti jasno definiran. Dalić ima sreću jer ima niz igrača koji su taktički fenomenalno potkovani i koji nevjerojatno brzo razmišljaju. Slažem se da taj stil jedno vrijeme nismo imali, Dalić ga je dugo tražio, ali mislim da je uspio i da sad reprezentacija djeluje onako kako bi s obzirom na kvalitetu morala izgledati.
Igrali ste u moćnom Dinamu koji se do kraja hrvao sa Zvezdom koja je bila prvak Europe, Osim Vas je kao klinca vodio na SP u Italiju, bili ste standardni stoper HSV-a koji je u Ligi prvaka rušio Zidaneov Juventus... Zašto nikad niste zaigrali za Hrvatsku?
Možda bolje da o tome ne pričam jer samo mogu izazvati svađu s nekim ljudima. Rekao sam već tko sam ja i kakav sam čovjek. Bio sam sam, sasvim sam. Brinuo sam se za sebe i svoju obitelj. Imao sam cilj, a zbog načina na koji sam stigao do tog cilja, logično bi bilo da sam trebao dobiti priliku. No, ona nije došla.
Kao reprezentativac bivše Jugoslavije i prvotimac Dinama 1994. sam otišao u Chemnitzer, koji je tada nastupao u drugoj Bundesligi. Nisam dozvoljavao da se netko sa mnom igra i bio sam uporan, otišao sam tamo s ciljem da ponovno dosegnem nogometni vrh. Odgajan sam tako da sam vjerovao da će, ako to napravim, ako opet uhvatim vrh, prilika doći. Radio sam na sebi luđački. Svi znaju koliko Cristiano Ronaldo radi na sebi. Upravo sam ja toliko radio kad sam došao u Njemačku. Njemačka je specifična nogometna zemlja. Ako tamo odigraš dvije, tri sezone na visokom nivou, onda će ti doći nagrada. Stalno sam bio među najboljim stoperima, gdje god sam igrao.
Zašto nije nikad stigao poziv? Ne znam, ali znam da sam se cijeli život oslanjao samo na svoje kvalitete. Naglašavam riječ samo. Ne na "kvalitete" ove i ne na "kvalitete" one, ako me razumijete što pričam. Bio sam stalno među najboljim braničima Bundeslige, a poziv u reprezentaciju ni blizu. Ne kritiziram nikoga, ali gdje je tu logika? S 20 godina sam bio na SP-u u Italiji, a izabrao me čovjek kojeg nikad nije bilo briga je li netko ovakav ili onakav, je li Hrvat, Srbin ili Bosanac. Ivicu Osima je zanimala samo jedna stvar - tko što može. I ništa drugo. Osim me dva puta u karijeri zvao. U reprezentaciju i u Sturm. Kad je čuo da sam nezadovoljan u HSV-u i da sam slobodan, odmah me nazvao. Mogao je u Sturm dovesti bilo koga, ali želio je samo mene. Stalno je psovao, vrijeđao me, mene i Ivicu Vastića najviše, ali sve u dobroj namjeri. Osim je takva legenda, takva ljudina, moj drugi otac. Ljudska gromada i nogometni genij. Ako me on nije ignorirao, onda mi nije jasno zašto su me neki drugi.
Mora postojati neka priča, ali, iskreno, te me priče više ne zanimaju. U karijeri sam napravio sve što sam želio, dokazao sam se sam sebi, imam prekrasnu obitelj i to je ono što me veseli. Ako je netko sa strane ulazio u to da ja ne dobijem poziv, eto, neka im bude.
Jeste li ikad pričali o tome s Ćirom ili Bobanom?
Nikad.
Možete li usporediti Ćiru i Osima?
Velike su razlike. Osim i Kuže su za mene vrh vrhova. S njima sam proveo najviše vremena i najviše su mi dali. S Ćirom sam proveo samo jednu sezonu, a onda je on postao direktor. No, i tu smo imali dobre rezultate. Ćiro te stalno drži motiviranog, našpananog. Stalno smo bili nabrijani, nabrušeni. Imao je neke svoje trikove. Ipak, Osim je Osim. Sam vrh. Znam da je bio čak i blizu Reala, ali ga nisu uzeli, valjda zbog njegove vanjštine. Baš je njega bilo briga, uvijek u svojoj trenirci. Nevjerojatno jednostavan čovjek, a nogometni genij.
Kakav je bio osjećaj doći s 18 godina iz Radnika u moćni Dinamo?
Joj, moram svakako spomenuti i Josipa Skoblara kao čovjeka koji je nevjerojatno utjecao na moj život. Pokazao je hrabrost kad je odlučio jednog klinca dovesti i dati mu poziciju u prvih 11, a nemate pojma kakva su onda imena igrala u obrani Dinama. Strašni su to bili igrači. Čapljić, Lesjak, Kasalo, Ištvanić...
U to sam vrijeme igrao za prvu momčad Radnika i za mlađe selekcije Dinama, koje je tada vodio Kuže. Dinamo je imao tada jaku skautsku službu i nije bilo šanse da neki talentirani mladić iz zagrebačkog bazena ne dođe na probu u Dinamo. Radnik je igrao uzvratnu utakmicu za rang više protiv Karlovca. Prvu smo izgubili 3:0. Neposredno prije početka utakmice do mene je došao Skoblar, koji je tada bio trener prve momčadi Dinama. Pogledao me, odmjerio me od glave do pete i rekao mi je: "Mali, dobro izgledaš. Samo igraj." Možete misliti kako mi je bilo tada, jedan Josip Skoblar je na utakmicu došao samo zbog mene. Utakmica je završila 3:3, a na penale smo prošli. Zabio sam dva gola iz igre i jedan iz penala u raspucavanju. Naravno da me Skoblar doveo.
Možda prva dva kola nisam igrao, a onda sam dobio šansu i do kraja više nisam ispao iz ekipe. Skoblaru svaka čast što je imao muda staviti klinca od 18 godina da igra u momčadi koja se borila za naslov prvaka ondašnje jake lige.
S 18 godina ste zaigrali za Dinamo, a s 20 ste bili putnik na Mundijal u Italiju. Nekako je to kod Vas išlo jako brzo?
Da, ali stvar je bila u tome što sam bio svjestan svojih kvaliteta i nisam se bojao nikoga. Respekt sam imao prema svakome, ali strah nikad. Čim imaš imalo sumnje u ono čime se baviš, nemoj to raditi. Onda to nije posao za tebe. Ja straha i sumnje nikad nisam imao. Ni kao igrač ni kao trener. Možda me sad koče iste stvari koje su me kočile dok sam bio igrač, možda ne radim neke stvari koje bih trebao da bih brže napredovao, ali to je moj način i od njega neću nikad odstupiti. Tako sam odgojen i, da napravim nešto što ne želim, imam osjećaj da bih kaznio sam sebe.
Na Mundijalu nisam igrao, na klupi smo bili Šuker, Boka i ja. Od mlađih su igrali Jarni, Pros, Savićević. Za A selekciju sam igrao prijateljsku protiv Brazila. Sjećam se da sam čuvao Bebeta i Romarija. Igrali smo kod njih, završilo je 0:0, a proglašen sam za igrača utakmice. Na Wembleyju sam igrao i protiv Engleske, a stalno sam igrao za U-21. Ta je ekipa bila toliko moćna da je to nemoguće. Pros, Boka, Boban, Jarni, Mihajlović, Mijatović... Strašno nešto.
Kakva je bila atmosfera u reprezentaciji Jugoslavije na tom prvenstvu s obzirom na to da je godinu dana kasnije počeo rat?
Među nama nikad nije bilo nikakvih tenzija. Ništa loše ne mogu reći. Štoviše, moj prvi kontakt s Piksijem bio je posebno upečatljiv. Kako sam bio među najmlađima, Piksi je došao do mene i samo mi je rekao: "Mali, ako ti nešto treba, samo dođi do mene i javi se." Bili smo prijatelji i nitko nije gledao tko odakle dolazi. Sve je to bilo djelo mudrog Osima.
Kad smo već spomenuli Piksija, kako komentirate to što je odveo Srbiju u Katar?
Piksi je čudo. Kao igrač i kao čovjek. Posljednji klub u mojoj karijeri bila je japanska Nagoya, a tamo je on igrao nekoliko godina i ima status božanstva. Tamo ima svoju ulicu, Piksi street. Nekoliko kafića se tamo zove Piksi. Svaki put kad bi došao u Japan, zvao bi mene i Vastića na večeru. Kad bi došao na trening, dakle, na običan trening, na tribinama bi bilo par tisuća ljudi samo da njega vide. Nikad neću zaboraviti ulazak u jedan restoran. Ulazi on prvi, ja i Ivica iza njega. On s naočalama, šeretski onako, s onom svojom facom koju i danas ima. Nas dvojica totalno zbunjeni kad smo vidjeli što se događa. Svi su ustali i počeli mu se klanjati. Čudo jedno. Jedino je on s Nagoyom osvojio prvenstvo. Samo on. Kao igrač bio je čudesan. Da ga nisu ozljede uništile, siguran sam da bi dobio Zlatnu loptu. No, sve je nadoknadio u Japanu. I igrački i financijski.
Što je Piksi donio reprezentaciji Srbije?
Samouvjerenost prije svega. Čim je došao, znao sam da im glavni forte neće više biti samo kvaliteta, a oni je imaju, već samouvjerenost koja im je nedostajala. Kakav je bio kao igrač takav je i kao trener. Čovjek jednostavno prenosi pobjedničku energiju.
Što se događa s HSV-om? Kako je moguće da takav klub iz bogatog grada, bivši prvak Europe, vegetira u drugoj ligi bez neke ozbiljne ambicije da se vrati u vrh njemačkog nogometa?
HSV nikad nije ispao iz lige. Ima najljepši stadion u Njemačkoj. Uz Bayern ima možda i najbolje uvjete. Novca mu nikad nije nedostajalo. Međutim, struje u klubu i oko njega su ga na kraju uništile. Kao i kod nas, svi su se htjeli malo omastiti, ali na jedan kulturan način. Svi su htjeli imati jednu veliku ulogu u velikom HSV-u. A nitko od njih nije bio nogometaš. Pogledajte Bayern. Rummenigge, Hoeness, Beckenbauer, sad Kahn. To su ljudi koji desetljećima o svemu odlučuju u Bayernu. Redom najveće legende kluba.
HSV je totalno pogriješio. U klub su ušli sasvim pogrešni ljudi koji su godinama dovodili trenere i igrače bez ikakve veze i plana. Neka mi netko objasni zbog čega je doveden Van der Vaart? Doveden je bez ikakvog smisla i veze. Platili su ga silne milijune, a da nitko nije znao zašto su ga platili. HSV nije klub za takvog igrača, a zbog njega su ušli u minus. I ne samo zbog njega. U moje vrijeme je HSV igrao Ligu prvaka, a tada je najjači auto koji je imao netko od igrača bio Mercedes E-klase. Vraćam se u Hamburg godinu dana prije nego što je ispao, gledam i ne vjerujem. Jedan vozi Rolls-Royce, drugi ima Bentley, treći Porsche... Nevjerojatno. Tada mi je rekao prijatelj, koji je radio u klubu, da nije normalno koliko je klub igračima plaćao i što im je sve davao, a da zauzvrat nije dobio ništa. Krah kluba je počeo kad je uprava počela stihijski dovoditi polovne igrače i plaćati ih u milijunima.
Kad sam počinjao trenersku karijeru, u Hamburgu su tražili trenere i otišao sam na razgovor. Znate li što su mi rekli? "Andrej, ti bi bio najbolje rješenje, ali ne poznaješ dobro njemački nogomet." Ajde da su mi rekli da sam glup, da sam pijandura, da sam neznalica, ali reći mi da ne poznajem dobro njemački nogomet u kojem sam proveo osam godina... Ostao sam u šoku. Nisam mogao vjerovati što sam upravo čuo. Upravo zbog takvih stvari HSV je tamo gdje je sad.
Bili ste dio sjajne generacije HSV-a. Butt na golu, Niko Kovač, Barbarez, Mahdavikia, Totfting, Yeboah, Ujfaluši, Cardoso... I Thomas Gravesen. Je li on zaista bio toliko lud kako se pisalo?
Možda najbolji opis za njega je jako inteligentan luđak. Njegovi postupci na treningu, njegova komunikacija... Ne znam što bih rekao. Uvijek se ponašao kao da je glavni, najjači. Tako je pričao, tako je hodao. Kad sam došao u klub, odmah su mi rekli da će doći i Gravesen jer će se htjeti nametnuti i pokazati mi da je on gazda. Tako je i bilo. Nikad nisam bio mišićav, bio sam relativno mršav, ali jako žilav. Moj prvi trening i evo njega. Dođe do mene, uhvati me za ruku i kao zabrinuto mi kaže da bih trebao u teretanu. "Ok, budem", rekao sam mu i otišao na trening. Igrali smo šest na šest i vidim ga kako mi dolazi. Samo sam se namjestio. Tako se odbio od mene da je napravio salto i pao na glavu. Nakon toga bilo je samo "Pana moj, Pana moj".
To je čovjek koji je hodao u poderanim hlačama, čarapama, imao je rupe na cipelama, a u garaži najskuplji automobili, Ducati motor, nije bilo nešto od tehnike a da on to nije imao. Na terenu bi samo filozofirao i svima je nešto mudrovao. Znao sam da ga samo trebam prestrašiti. Kad bi krenuo, samo bih ga poslao u pičku materinu. Iste sekunde bi bilo "Pana moj, Pana moj". Bio je bezobrazan, nervirao je ljude, ali odličan igrač. Malo spor, ali jako čvrst, odličan u iznošenju lopte. Sličan kao Broz, ali nešto sporiji.
Jeste li u kontaktu?
Ma, tko može s njim biti u kontaktu? Živi u Las Vegasu. Mi u Austriji na zimskim pripremama, a jedno jutro se probudimo i vidimo nema Gravesena. Nitko nije imao pojma gdje je, a onda u novinama vidimo da je potpisao za Everton. Nije se ni s kim ni pozdravio, samo je zbrisao. Slično je napravio i kad je otišao u Real. Luđak.
Smatrate li da bi najbolji igrači nekih prošlih vremena i danas bili jednako dobri? Mislite li da bi jedan Maradona uz iste uvjete koje danas imaju Ronaldo ili Messi bio najbolji na svijetu?
Apsolutno. Nema dileme. Čak bih rekao da bi najveći igrači, s obzirom na kvalitetu koju su imali, danas bili još i veći. Danas igrača krivo pogledaš i dobiješ karton. To što su braniči radili Maradoni ili Van Bastenu, pa to je bilo klanje. Maradonu su mrcvarili, udarali su ga u bubrege, lomili ga. Nije ni čudo da se sam potukao protiv cijele momčadi Bilbaa. Igrači tada nisu bili zaštićeni. Danas se čak i sama namjera kažnjava crvenim kartonom, a Schumacher je slomio rebra i vilicu Amorosu a da sudac nije sudio ni faul. S novim pravilima, kad se lopta više ne smije vraćati golmanu u ruke, tadašnji najbolji igrači danas bi još više profitirali.
Dinamo je u sezoni 1989./90. bio jesenski prvak, ali Zvezda je na koncu bila prejaka. Iz današnje perspektive, smatrate li da ste možda i mogli do titule protiv ekipe koja je iduće godine uzela naslov prvaka Europe?
Bili smo pod velikim pritiskom, u momčad se uvukla neka čudna atmosfera i nismo izdržali. Ali, da su oni bili moćni, bili su. Imali su momčad da boli glava, ali mi je ipak žao što smo, mislim, olako propustili priliku da osvojimo titulu.
Zvezda je bila prvak Europe 1991. Što bi Vaš Dinamo napravio da je nekim slučajem igrao umjesto nje u tadašnjem KEP-u?
Teško mi je na to odgovoriti, ali mislim da bismo se mi jako teško mogli nositi s najjačim ekipama u Europi. Moram biti iskren i priznati da nismo znali kako igrati protiv najjačih ekipa. Izbacio nas je Klinsmann sa Stuttgartom, pa Auxerre sa Scifom i Bolijem, a onda i Atalanta s Caniggiom. Žao mi je najviše zbog Atalante. Bez veze smo ispali.
Možete li usporediti platežnu moć Dinama onda i danas?
Danas su igrači puno bolje plaćeni. Možda su i onda neki igrači imali dobar ugovor, ali ne može se to uspoređivati s ovim danas.
Je li Vam žao što ste rođeni u krivo vrijeme, barem s financijske strane?
S financijske svakako, a mislim da je način na koji sam ja igrao puno bliži današnjem nego ondašnjem nogometu. Nisam baš bio krkan koji je samo udarao. Znao sam s loptom, imao sam sjajan skok, znao sam zabijati i sjajno sam dobro čitao igru. U moje vrijeme bilo je nevjerojatnih igrača koji bi danas bili svjetske klase. Jozo Gašpar bi danas bio cijenjen kao suho zlato.
Sjećate li se kako Vas je zvao pokojni, u ono vrijeme popularni, radijski komentator Ivo Tomić?
Haha, kako ne. Krasan potez zlatne žice iz Velike Gorice. I Dinamov zlatni sprej, Panadić Andrej.
Tko vam je najbolji igrač?
Teško je to reći, bilo je puno čudesnih igrača, ali kako sam odrastao uz Maradonu, reći ću da je on. Sjećam se da sam ga na Mundijalu u Italiji gledao na zagrijavanju raširenih očiju i otvorenih usta. Sjedio je odvezanih kopački i žonglirao je 15 minuta, a mi smo se samo divili.