FINALOM Lige prvaka i trijumfom Bayerna protiv PSG-a (1:0) završena je jedna od najčudnijih sezona u povijesti nogometa.
Shvatio da tolike razlike u ocjeni kvalitete utakmice nisu proizašle iz onog što smo vidjeli na terenu. Proizašle su iz toga što smo utakmicu gledali u različitim prijenosima.
Netko tko je gledao engleske streamove gledao je bolju utakmicu od onog tko je gledao HRT
Utakmici nisam mogao dati konačnu ocjenu jer mi je nešto nedostajalo. Bilo je to finale Lige prvaka, ali imao sam dojam da utakmica nije toliko važna. Bila je to najveća nogometna scena kojoj je kronično nedostajalo glamura. Bio je to nogomet koji to na neki način nije bio.
Ukratko, finalu Lige prvaka su kronično nedostajali navijači. Situacija u kojoj PSG tri minute prije kraja izvodi kontranapad koji bi ih mogao spasiti inače bi bio popraćen tisućama reakcija, uzdaha i urlika. Sada nije bilo ničeg. Gledatelji su ostali zakinuti za najbitniji nogometni supstrat, a to je emocija publike u ključnim trenucima.
Netko tko je gledao utakmicu u prijenosu na kojem je bila barem namontirana navijačka buka mogao se u utakmicu bolje uživjeti. Netko tko ju je gledao na HRT-u ili drugom prijenosu koji je utakmice prenosio bez produciranja zvuka s tribine nije imao taj luksuz. Koliko su navijači bitni, shvatili su u koronaperiodu svi klubovi i lige na svijetu.
NBA je uvela holograme, Danci navijanje preko Zooma, a Mönchengladbach kartone s licima navijača
Prva globalno važna utakmica odigrana nakon pauze bio je derbi između Schalkea i Borussije Dortmund. Već smo tada pisali o tome da je nogomet bez navijača sranje. Zvuči prosto, ali žestok derbi bez navijača pretvoren je u trening-utakmicu u kojoj nam je teško zamisliti da se igra za bitan ulog.
Činjenica da igrače čujemo dok međusobno pričaju i psuju možda je interesantna na prvu, ali gledatelji to ne žele. Gledatelji žele osjećaj ekskluzivnosti, a ne atmosferu koja podsjeća na onu sa školskog igrališta.
Svi klubovi su brzo shvatili da su utakmice pred praznim tribinama veliki problem za doživljaj u TV prijenosu. Bundesligaši su već nakon drugog kola uveli promjene. Tako smo utakmicu između Bayerna i Borussije gledali uz emitiranje umjetne buke sa stadiona, snimljene na posljednjoj međusobnoj utakmici tih klubova na kojoj su navijači bili prisutni. Mali produkcijski studio kraj stadiona kombinirao je pozadinsku navijačku buku sa specifičnim i unaprijed snimljenim reakcijama na izvanredne događaje poput golova, VAR odluka ili crvenih kartona.
Druga Borussia, ona iz Mönchengladbacha, pokušala je svojim navijačima dati i sasvim drugačiju vizualnu podlogu. Svaki vlasnik godišnje karte imao je mogućnost poslati fotografiju klubu koji će od te fotografije napraviti veliki karton i postaviti ga točno na mjesto na stadionu na kojem navijač inače sjedi.
Danci su svojim navijačima ponudili konferenciju preko Zoom programa, koji su se internetom povezali u jedan zajednički razgovor koji se onda emitirao na stadionu uz mogućnost navijanja kao da su i fizički tamo. Španjolci su uveli virtualnu publiku preuzetu iz najnovije verzije Fife, a Japanci su otišli toliko daleko da su nudili rješenja koja podsjećaju na futurističku virtualnu stvarnost više nego na pokušaj tranzicije do perioda kada će se gledatelji opet vratiti na tribine.
Konačno, NBA liga je uvela holograme koji su zasad najbliže realnom doživljaju navijača u dvorani.
Sva ta rješenja jasno govore kako nije dovoljno prodati kvalitetu nego i doživljaj utakmice. Vjerojatno postoji solidan dio sportske publike koji bi gledao lošu utakmicu u sjajnoj atmosferi nego vrhunsku utakmicu bez ijednog stvarnog ili virtualnog gledatelja.
Korona nas je naučila da je uloga navijača na tribini zbog velikog upliva TV prava bila jako podcijenjena.
Nogomet se možda igra zbog televizije. Ali ona je bez navijača bezvrijedna
Protivnici modernog nogometa često se pozivaju na moto kako se nogomet igra zbog navijača. Pri tome se uglavnom misli na one fanatike koji iz tjedna u tjedan dokazuju vjernost svojem klubu odlaskom na utakmice, koji navijaju za svoju momčad, koji stvaraju i uživaju u jedinstvenoj atmosferi.
Druga struja često je obezvrjeđivala takav pogled na nogomet kao zastarjeli i romantičarski duh kojem u modernom nogometu nema previše mjesta. Ta struja je imala i prilično snažan argument na svojoj strani. Čak 99 posto nogometa se konzumira na televiziji, a ne uživo. TV prava su najveći prihod većine svjetskih klubova i žila kucavica modernog nogometa. Iz te perspektive, gubitak onih 1 posto navijača koji su fizički prisutni na stadionu ne čini se pretjerano bitan. Korona nas je naučila da je takav rezon u potpunosti pogrešan.
Nogomet bez stvarnih navijača na tribini nije ni izbliza dobar kao onaj u kojem navijači generiraju atmosferu i gledatelju na TV-u prenose emociju. Emociju bez koje nogomet naprosto nije toliko bitan. Trenutak u kojem Rakitić zabija penal za polufinale Svjetskog prvenstva postao je dio nacionalne baštine. Bez desetina tisuća hrvatskih navijača na tribinama koji su stvorili zaglušujuću buku taj trenutak postaje tek sjajan sportski uspjeh.
Čak i rješenja koja simuliraju navijače, koliko god očigledno umjetna izgledala, daju veću draž za gledatelja pred tribinama. Oni koji nikad nisu obraćali posebnu pozornost na atmosferu tek sada vide kako je bez nje. Takav zaključak ima i vrlo praktične konotacije. Hoće li TV prava manje vrijediti ako se nogomet bez navijača nastavi i u daljoj budućnosti? Hoće li vrijednost tih prava ovisiti i o produkcijskim mogućnostima da virtualnim rješenjem simuliraju publiku? Odgovor na oba pitanja je vjerojatno potvrdan, iako je teško zamisliti da će ovakvo stanje s pandemijom potrajati kroz čitavu iduću sezonu. No moguće je da će potrajati.
Nogomet se zaista igra zbog TV prava i korisnika koji ga konzumiraju na taj način, ali bez pravih navijača na tribini taj proizvod jako gubi na vrijednosti. Nogomet u novoj sezoni igra svoju najvažniju i najneizvjesniju utakmicu.