Foto: Getty Images/Guliver Image
GOTOVO smo na polovici 2017. godine, a uskoro će i godišnjica prodaje Ultimate Fighting Championshipa novim vlasnicima za koji su braća Fertitta i Dana White utržili više od 4 milijarde dolara prošlog srpnja. Proteklo je dovoljno vremena da se s odmakom analiziraju posljedice prodaje na samu kompaniju, ali i na čitav sport, s obzirom na to da je UFC i dalje predvodnik MMA-ja u svijetu i njegov daleko najeksponiraniji i najznačajniji dio.
U potezima onih koji vuku konce negdje iz sjene, s obzirom na to da se glavni menadžeri kompanije rijetko kada eksponiraju u javnosti (osim Dane Whitea koji je i dalje zaštitno lice), prije svega se može iščitati želja za dodatnom komercijalizacijom sporta koji bi doveo do još veće popularizacije među “mainstream” publikom, a time u konačnici i većom zaradom. Dakako, cilj je što prije i što efikasnije vratiti uloženi novac za kupnju organizacije.
Brojke ne lažu, osim ako ih ne tumače političari, pa tako ne lažu ni financijski rezultati koje su polučili dosadašnji eventi u 2017. godini. Oni su za nove vlasnike naprosto poražavajući i pokazuju da su im planovi koje su skovali ili loši ili da su loše provedeni. U prvom kvartalu 2017. UFC je prodao samo 800 tisuća PPV prijenosa, što je u odnosu na 2015., kada su u istom razdoblju prodali 2,5 milijuna, ili na 2016., kada je ta brojka bila 2,2. milijuna, naprosto katastrofalno. A čini se kako situacija ne ide na bolje. Naime, ostali su bez svojih najvećih zvijezdi na ovaj ili onaj način, one umjetno proizvedene su se ispuhale preko noći, a svakog dana neki novi nezadovoljni borac izađe u javnost kritizirajući poslodavca. Općenito, raspoloženje u UFC-u je negativno, a nezadovoljnika ima na svakom koraku. Kada svemu ovome dodate i golem rast Bellatora koji je od mlake konkurencije postao pravi rival, stvari za UFC zvuče prilično zabrinjavajuće.
Gdje je pogriješio novi menadžment? Koji su to krivi potezi koji su povukli u relativno kratkom periodu? S obzirom na to da ih je zaista mnogo, mi ćemo se fokusirati na one nama najočitije. Njih pet.
1. Dopustili su da ostanu bez svojih najvećih zvijezda
Tu se prije svega misli na Conora McGregora i Rondu Rousey – borce koji su im donosili najveću PPV prodaju i najveću zaradu. Doduše, oba ova borca su i dalje pod UFC ugovorima, no što to vrijedi kada Rondu nismo vidjeli od UFC-a 200, a McGregora od UFC-a 205. Kako sada stvari stoje, nije nerealno prognozirati da nikada više ove dvije svjetske MMA super-zvijezde neće stupiti u UFC-ov Octagon. Razlozi u ovim dvama slučajevima potpuno su različiti. Da ne kompliciramo previše u slučaju McGregora, stvar se može sumirati na sljedeći način: UFC je svjesno dopustio da Irac postane veći brend od same kompanije i to sve ne bi li ga udobrovoljili da u godinama kada su prodavali kompaniju odrađuje najveći marketinški, ali i sportski posao za njih. Sada kada je McGregor postao super brend i sportska institucija, više ga nisu mogli zaustaviti da radi naprosto što god mu padne na pamet. Pa će tako 26. kolovoza boksati protiv Mayweathera, a pitanje je hoćemo li ga ikada više vidjeti u Octagonu jednom kada 100 milijuna dolara koje će utržiti u tom meču, sjednu na račun. Nije problem samo u tome što McGregor ne nastupa u Octagonu, nego je problem i to što je čitavu pažnju medija s UFC-a prebacio na boksački meč s Mayweatherom.
Rondina katastrofa je, pak, uzrokovana potpuno krivom procjenom u meču protiv Amande Nunes. Opijeni zaradom i uzbuđeni povratom dijela investicije, novi čelnici kompanije predvođeni starim Danom Whiteom nisu shvatili da njihova heroina nije odmah spremna za takvu protivnicu kakva je Amanda Nunes. Nakon tolike pauze (poslije meča protiv Holm) Rondi je trebalo uštimavanje u vidu nekog lakšeg dvoboja koji bi poslužio kao ugodno zagrijavanje i u kojem bi bivša prvakinja vratila samopouzdanje. No njezin astronomski ugovor ih je natjerao na pohlepu. Nespremnu su je gurnuli u meč za titulu protiv najopakije moguće protivnice nadajući se velikoj zaradi. Svi znamo kako je to završilo, ali i da se Ronda više nikada neće vratiti. Umjesto da redovito šišaju svoju najvrjedniju ovcu, oni su joj doslovno potpisali borilačku smrt.
Iako nije u rangu Conora i Ronde, Nate Diaz (isto vrijedi i za Nicka) je dokazao da i njega možemo rangirati kao borilačku super-zvijezdu. Dva dvoboja protiv McGregora i sve što je prethodilo mečevima su ga isprofilirali kao borca koji prodaje više od milijun PPV-a. No vjerojatno ste primijetili, niti braće Diaz nema već jako dugo. Nick je doduše imao problema sa suspenzijom, a Nate “vozi” triatlon i ne zanima ga povratak u Octagon. Vjerojatno bi ga zanimao da mu ponude novac koji traži. Problem je u tome što je UFC uvijek volio udovoljavati McGregoru i Rondi, a braća Diaz su bili “persona non grata” – divljaci koji nisu dovoljno dobri. Šteta…
Spomenimo i slučaj Georgea St. Pierrea, neki će reći najvećeg borca u povijesti sporta. Nakon četiri godine pauze, Kanađanin se odlučio vratiti u Octagon, što je trebala biti dobra vijest za nove vlasnike UFC-a. Naime, njihova nova akvizicija je u tom trenutku doslovno vapila za nekom MMA zvijezdom koja bi pokrenula prodaju PPV-a i izvukla stvar iz žabokrečine. No ni njegov povratak nije prošao glatko. Medijska prepucavanja, ucjene, svađe, licitacije… i nisu način na koji se tretira mega zvijezda poput GSP-a.
2. Dopustili su da bitni borci odu iz njihovog rostera u onaj konkurentski
UFC je proteklih godina, dok je i dalje na snazi bila stara doktrina ekspanzije i širenja, doslovno pokupovao sve što je vrijedilo na tržištu boraca. Kupovalo se nemilice, neselektivno i pohlepno. Samo da bilo koji malo kvalitetniji borac ne bi završio u nekom drugom borilištu. No takva politika neminovno donosi i velike probleme. A oni se koncizno sumirani mogu svesti na jednostavnu rečenicu: Nema dovoljno prostora, kapaciteta i vremena za sve! Pa su se tako vrlo brzo neki borci počeli buniti jer ne nastupaju dovoljno često, većina tek jednom ili dvaput godišnje. Drugima je zasmetalo što neki drugi dobivaju medijsku pažnju i u njih se marketinški mnogo ulaže, dok su oni zapostavljeni i njihov potencijal se ne prepoznaje. Trećima nije leglo što Ronda i Conor zarađuju desetke milijuna, a oni desetke tisuća.
Nije trebalo proći dugo vremena da se roster počne ozbiljno osipati. Uglavnom po isteku važećih ugovora jer je poznato da ćete prije ozdraviti od neizlječive bolesti, nego se izvući iz UFC-ova robovlasničkog ugovora kakav u drugim sportovima nije poznat već desetljećima. No, malo po malo su poznata imena odlazila u suparničke tabore, ponajviše onaj Bellatorov. I dok s odlaskom veterana Silve ili Sonnena i nisu nešto posebno izgubili, “prebjezi” boraca kao što su Rory MacDonald, Lorenz Larkin, Ryan Bader i Matt Mitrione, apsolutno su nedopustivi. Šteta je i tu dvostruka jer su gubitkom ovako kvalitetnih imena koja još godinama mogu biti na samom vrhu sporta, dopustili jednako velik dobitak svojoj konkurenciji. Bellator je doslovno preko noći od “mlake kamilice” postao snažan rival.
3. Propusti kod promocije boraca
O ovom smo već pisali u prva dva odlomka, no radi se o toliko velikom propustu da ga moramo još jednom istaknuti. Posebno jer je novi vlasnik UFC-a WME-IMG agencija kojoj je osnovni posao upravo promocija sportaša i slavnih osoba, pa se njima ovaj propust nikako ne može tolerirati.
Dojam je da UFC strateški određuje borce koje planira profilirati kao svoje zvijezde, a problem je što su im procjene uglavnom krive. Naime, stara poslovica kaže kako “ne smijete sva jaja staviti u istu košaru” jer bi vam se moglo dogoditi da košara padne i vi ostanete bez svega. I dok je stara garda s braćom Fertitta na čelu uspijevala isprofilirati Rondu, McGregora, St. Pierrea, Silvu i ostale super-zvijezde, teško je zaključiti koga se gura od kada su novi igrači stupili na scenu. To sigurno nije neprikosnoveni kralj teške kategorije Stipe Miočić. A nije ni Demetrious Johnson, ljudsko čudo koje ruši sve rekorde Andersona Silve. Amandu Nunes, prvakinju u bantam kategoriji, vjerojatno ne prepoznaju niti u njezinom gradu koliko mizernu promociju uživa od svoje organizacije. Što reći o Germaine de Randamie, prvakinji u perolakoj kategoriji koja je ovih dana za zelenim stolom ostala bez pojasa, a većina fanova se ne sjeća ni da ga je imala. Ovako možemo nabrajati koliko god hoćete…
Kada je UFC ostao bez najvećih zvijezda, a njihovi zameci koji su trebali propupati u narednom razdoblju su se pokazali kao nedostojne zamjene (Paige VanZant, Sage Northcutt, Michelle Waterson…) i UFC je ostao bez pravih PPV mamaca. Žalosno je da Stipe Miočić prodaje samo 200 tisuća PPV prijenosa, no to nije njegova greška. To je greška isključivo ljudi koji ga ne znaju prodati.
4. Uvođenje privremenih pojaseva
Fijasko. Jednom riječju. I dok su ranije u prošlosti privremeni pojasevi bili nužno zlo u trenutku kada je neki prvak bio duže vremena izvan stroja, novi vlasnici su vođeni laičkim pogledom na sport zaključili da bi se moglo raditi o zgodnom alatu za podizanje gledanosti i zarade. E pa prevarili su se. Osim što su napravili pravi košmar među nezadovoljnim borcima, niti fanovi nisu oduševljeni. I njima nije pretjerano jasno zašto postoje dva ili tri prvaka u perolakoj kategoriji, nekoliko njih u lakoj, pa je tu bio i dodatni pojas u poluteškoj, a očito da će uskoro i Bisping u srednjoj dobiti svog “zamjenika”.
Uvođenjem privremenih pojaseva kao nešto normalno degradirali su vrijednost onih pravih titula i prvaka napravivši pritom zbrku u hijerarhiji top boraca.
5. Uvođenje ženske perolake kategorije
Još jedan fijasko. Možda i veći od privremenih pojaseva. Potpuno je nejasno kojom su se logikom novi vlasnici vodili kada su odlučili uvesti perolaku žensku kategoriju. Osim ako nisu hazarderski vjerovali da u meču Holly Holm i Germaine de Randamie, ova potonja niti teoretski ne može pobijediti, a sve je bilo namješteno za veliki povratak Holm. Na njihovu žalost, upravo se to dogodilo – Nizozemka je slavila, a Holm je gurnuta na rub propasti.
Da stvar bude gora, De Randamie se pokazala kao prilično nezahvalna sportašica za promociju, ali i bilo kakvu suradnju. Nakon što je nestala sa zemaljske kugle na nekoliko mjeseci, Nizozemka sada odbija braniti pojas protiv jedine istinske izazivačice – Cris Cyborg. I to iz potpuno prozirnih razloga. Epilog je oduzimanje titule i novi inauguralni meč između Cyborg i Anderson. I što onda?