FANATIČNA BORBENOST, požrtvovnost za momčad, solidarnost prema suigračima i nemilosrdnost prema protivniku, vjera u vlastite sposobnosti, te prije i poslije svega stav kako nema predaje i izgubljene utakmice.
Sve ovo krasilo je reprezentaciju Hrvatske od početka nastupa na SP-u sve do 65. minute finala, kada je postalo očito da su Pogba, Griezmann i Mbappe, ključni igrači reprezentacije koja se do utakmice za naslov prošetala "u drugoj brzini", previše za iscijeđenog suparnika koji se tamo probio s tri divlje bitke u znaku produžetaka, penala i psihofizičkih šokova. Hrvatska improvizacija u borbi za titulu prvaka svijeta izgubila je od francuskog sistema. Ali to je napravila junački i jurišajući pa joj se nema što zamjeriti.
Hrvatska imitacija života: Divila se nogometašima u paralelnoj stvarnosti SP-a, a zatim sama sebi dok su se sela i gradovi nadjebavali koji će napraviti što bolji, masovniji i luđi doček herojima nacije
Zemlja i narod istog su se trena prepustili euforiji slavljenja ne toliko "srebra zlatnog sjaja", koliko vrlina istaknutih u prvom pasusu. Diveći se nogometašima koji su ih pokazivali tijekom mjesec dana u paralelnoj stvarnosti SP-a i još tjedan dana diveći se samima sebi dok su se sela i gradovi nadjebavali koji će napraviti što bolji, masovniji i luđi doček herojima nacije, Hrvatice i Hrvati živjeli su eskapističku imitaciju života.
Kraj iluzije o velikom značaju Hrvatske u svjetskim nogometnim okvirima došao je točno mjesec dana nakon epidemije dočeka
Kraj iluzije o nekakvom velikom značaju Hrvatske u svjetskim nogometnim okvirima došao je mjesec dana kasnije. Hrvatska reprezentacija svjetsko zlato izgubila je u finalu, a dva od tri njena najveća kluba iz europskih kupova, koji su klupska mjera internacionalne vrijednosti, kvalitete i prestiža, ispali su prije kraja ciklusa pretkola, što je stepenicu ispod njihovog tužnog prosjeka.
Hrvatskoj su svjetsko zlato uzeli Mbappe i Griezmann, a njenim najboljim klubovima zadnje euro-pretkolo nekakvi Harlem-Eddy Gnohere i Patrick Mortensen
Rijeku i Hajduk pri tome su izbacili norveški Sarpsborg, klub osnovan prije deset godina, te FCSB, što je službeno ime za slavnu i nekada veliku Steauu. Ali ovo je njena nova inkarnacija, nakon što joj je rumunjska vojska uzela prošlost i ime.
I dok su Hrvatsku na putu do svjetskog naslova zaustavili gore spomenuti majstori, Hajduk i Rijeku su u trećem pretkolu Europa lige golovima izbacili izvjesni Harlem-Eddy Gnohere i Patrick Mortensen.
Viceprvaci svijeta i 21. u Europi
Spomenuli smo koje su odlike krasile Hrvatsku na putu do statusa viceprvaka svijeta. S druge strane, porazi klubova iz države čije je reprezentacija druga na svijetu hrvatsku su ligu srozali tek na 21. mjesto u europskoj konkurenciji zato što su pri tome hrvatske klupske perjanice igrale i izgledale dijametralno suprotno od nacionalne momčadi.
Bezidejno, nemoćno, nepovezano, neuigrano, bezopasno u napadu i darežljivo protivniku u obrani, bez imalo vjere u sebe. Često igrajući upravo nevjerojatno loše. Posebno je porazno što su najbolji hrvatski klubovi tako igrali i ispali protiv onih koji su u najboljem slučaju treća europska klasa.
Norveški desetogodišnjak i rumunjski siromah ogolili svu bijedu koja se krije iza velikih riječi hrvatskih klupskih velikana
Europska ispadanja Rijeke i Hajduka na terenu pri tome su i porazi njihovih klupskih politika, debakli upravljanja, potop strategija i dokaz nedostojnosti postojećeg kadra u svim strukturama za provođenje njihovih naveliko proklamiranih i zvučnih "vizija".
Hvaljena reprezentacija na prsima nosi grb kriminalom opterećenog HNS-a, ali ona je do finala mogla doći na ho-ruk i improvizaciju jer ju je nosila kvaliteta, kao i želja njenog glavnog i najboljeg igrača da na terenu okaje sramotno ponašanje u sudnici tijekom procesa Mamiću, zbog čega je kapetan reprezentacije postao USKOK-ov optuženik i ruglo nacije.
Rijeka i Hajduk nemaju kvalitete za Europu, a kamoli "kvalitete više" za europski iskorak
Nasuprot reprezentaciji, klubovi, i to oni koji bi trebali biti pokretači hrvatskog nogometa, užasno su stručno i igrački potkapacitirani, što su pokazali njihovi europski debakli. Ni Rijeka ni Hajduk nemaju nekog svog "Modrića za siromašne" koji bi ih povukao i činio razliku. Njihove momčadi nemaju kvalitete za Europu, a kamoli "kvalitete više" za europski iskorak.
Mjesec dana nakon kupanja u euforiji i umišljanju da je svjetska nogometna sila, Hrvatska se sudarila s vlastitom nogometnom nemoći i nebitnošću u bitno užim, europskim okvirima. Status tamo, temeljen na stotinama utakmica više klubova odigranih svake godine, daje neusporedivo realniju sliku o snazi nogometa neke države, te određuje njen status i mjesto, nego što to čini rezultat na svjetskom prvenstvu koje se igra svake četiri godine.
Mamićev klub jedina nada da se preteknu Kazahstan i Kosovo
Nakon što se potrošila iluzija slavlja i dočeka, realnost hrvatskog nogometa je takva da mu europsku čast kao jedini preostao brani klub Zdravka Mamića, a nakon debakla Rijeke i Hajduka ispred Hrvatske su Kazahstan i Kosovo. O Srbiji da ne govorimo.