PROFESOR njemačkog u mojoj nekadašnjoj srednjoj školi znao je katkad šaljivo reći da ćemo zbog "neznanja svi završiti u skeptičkoj jami". Sad, zbog neznanja ili poslovičnog nedostatka nacionalnog naboja, našao sam se u jami kroatoskepticizma. Radi se o vrlo rijetkoj pojavi za koju je svojstvena sumnja u to da je današnjoj Hrvatskoj, takvoj kakva jest, mjesto u Europskoj Uniji, za razliku od euroskeptika koji ne žele da Hrvatska uđe u to udruženje. Što je pogodovalo tome mom stanju duha?
Utakmica Njemačka - Hrvatska
Usred svega tog ponosa i slave, uslijed razbijanja njemačke nogometne divizije, nekako se u medijima propustilo primijetiti kako se u jednom trenutku stadion u Klagenfurtu, čiji je travnjak omeđen među ostalim i natpisom "No to racism", počeo oriti od ustaškog pozdrava: "Za Dom - spremni!". Kiseli mi se osmijeh razvukao licem dok sam se pitao: A za koga se to tu točno navija? Je l' to pozdrav Milivoju Ašneru? Ili se to samo pozdravljaju nekadašnji njemački gospodari? Evo još bolje pitanje: što bi normalni i civilizirani svijet rekao da su njemački navijači počeli vikati lako prepoznatljiv i notorni - čak i onima koji ne znaju njemački - Sieg Heil? Sreća naša da na Zapadu nitko ne razumije hrvatski, pa smo pobrali simpatije svojim navijanjem...
Svaka priča o tomu da je "Za Dom - spremni!" pozdrav iz Jelačićeva doba ima smisla kao i tvrditi da je nečija svastika samo indijska amajlija za sreću. Taj je pozdrav "proslavio" ustaški režim, a ne Jelačićeve trupe i kao takav zauvijek će biti ozloglašen. U civiliziranim zemljama zapadnog svijeta gnušaju se takvih stvari, a kod nas se takve koji se gnušaju suspendira, što me onda dovodi do sljedećeg uzročnika mog kroatoskepticizma.
Slučaj Gašparac
Rekao bi netko kako je čista slučajnost da je policijski inspektor Josip Gašparac suspendiran baš u vrijeme kad je podnio kaznenu prijavu protiv Thompsona, no u životu nema slučajnosti. Samo privid slučajnosti.
Što je uopće bilo sporno s tim koncertom? Dvije stvari. Prvo je trošenje proračunskog novca grada, dakle novca koji su kroz poreze, prireze i račune uplatili građani grada Zagreba na koncert nekoga čiji politički stavovi debelo odudaraju od mnogih Zagrepčana. Drugo je to što središnji trg u Hrvatskoj ipak ima nekakvu simboličnu težinu za sve stanovnike ove zemlje, pa kad se na njemu napravi ustaški dernek onda to šalje sliku svijetu tko smo i kakvi smo. Iako većina nas nije, no poruka je odaslana. Da je koncert bio na bilo kojem drugom trgu ili bilo kojoj dvorani, to ne bi bilo toliko sporno.
I treća je stvar, iako sam rekao da su samo dvije stvari, to što rođo (Thompsonov pradjed i moja šukunbaka bili su brat i sestra) ne želi jednom za svagda raskrstiti s ustašlukom. A imao je historijsku priliku u nekadašnjoj Shpitzi kad ga je - taj put neobično lucidna - Nikolina Pišek direktno upitala: "A što vi mislite o ustašama?". A on je rekao: "To je moje privatno mišljenje".
E, pa nije rođo - tvoje privatno mišljenje jeste što ti misliš o vegetarijancima, pobačaju i globalnom zatopljenju, no kad ti toliko novinara i intelektualaca spočitava ustaštvo, a ti si javna osoba, glazbeni superstar i uzor mnogim mladim ljudima - onda otvoreno kažeš da ga prezireš. Osim ako ga ne prezireš. Onda kažeš da je to tvoje "privatno mišljenje".
Srećom po hrvatsku antifašističku reputaciju, pojavio se tu policijski inspektor Josip Gašparac i pokazao kako se prakticira elementarna građanska hrabrost i predanost poslu koji obavljaš. To u ova "tabadžijska" vremena baš i nije poželjna stvar, a što su neki ljudi u zadnje vrijeme osjetili na svojoj koži...
Gratis i rent-a-batinaši
Još otkako je krajem travnja vijeće Općinskog suda u Zagrebu oslobodilo Ivana Zečevića odgovornosti za fizički napad (zbog njegovog urednog popunjavanja indeksa na Filozofskom fakultetu) nekako kao da su zeleno svijetlo dobili svi batinaši u ovom gradu. Neki od njih to rade iz čistog zadovoljstva, pa su napali pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Gordanu Lukač-Koritnik i lakše ju ozlijedili, dok su neki drugi pospremili maturanta Luku Ritza u urnu prebivši ga zbog 10 kuna i mobitela. Ni taj život u Zagrebu više ne vrijedi kao nekad.
Dakako ne rade svi gratis i iz gušta. Neki su dobro plaćeni "izvođači radova", Kao oni koji su radili na renoviranju vanjskog izgleda i unutarnjeg rasporeda organa novinara Dušana Miljuša. Policija za sada nije pronašla počinitelje, no možda bi bio red da krenu od opisa radne snage kakvu je Zlata Petrač, majka Hrvoja Petrača, zamislila poslati na Miljuša.
Na dva je unajmljena štemera koja su ga uneredila naletio i Igor Rađenović iz Zagrebačkih cesta. Pa iako svi "tipuju" da je također riječ o mafijaškom napadu, malo je to prenaivno. Stvarni je svijet često puno okrutniji i maštovitiji od fiktivnih serija poput HRT-ovih "Dobrih namjera" u kojima bi unajmitelj bio Ante Bakula, građevinac-mafijaš. Naime, Igor Rađenović doveo je USKOK u Zagrebačke ceste, čime je narušio povjerenje između sebe, svog prethodnika i svojih nadređenih. Uslijedilo je premlaćivanje. Čovjek je imao namjeru vratiti se na taj položaj bez obzira na batine, no tražio je garancije od Bandića & company. Nije ih dobio. Na njegovu su ga položaju naslijedili njegovi politički protivnici, prvo jedan, pa drugi. I sve mu je bilo jasno, kao i nama. Trenutno se bavi rušenjem Bandića u Zagrebu.
O lijepa, o slatka... korupcijo...
"Ako netko očekuje da će DORH i USKOK sami srediti korupciju, ja onda odmah mogu podnijeti ostavku“, optimistično je ispalio nedavno ravnatelj USKOK-a Dinko Cvitan apelirajući na građane da prijavljuju korupciju - tu, da izbjegnemo karcinomske metafore, sačmenu ranu, taj probod nožem u pupak, tu Jacob-Creutzfeldovu bolest ovog društva... No, za to kravlje ludilo možda je malo prekasno. Nekad su to radili samo bogati, a sada je korupcija postala sport za mase.
Sada je to prešlo u stanje duha, sada je to postalo koruptivni krug života: prije nego se rodiš roditelji ti moraju podmazivat plavim kuvertama rodilišta da se ne bi rodio u rodilištu gdje otpada žbuka sa stropova i gdje te odmah po porodu odvoje od majke pa smjeste u suprotno bolničko krilo. Četrnaest godina kasnije, kad završiš osnovnu školu, postavlja se pitanje imaju li tvoji roditelji stranih valuta koje će tebi omogućiti upis u srednju školu po tvom izboru, a ravnatelju škole vikendicu. Stvar se ponavlja svega četiri godine kasnije kada ti kuvertirani euri opet moraju otvarati perspektivu visokog obrazovanja na prestižnim fakultetima.
Na fakultetima se dakako moraju i neki ispiti kupiti. Roditelji svoj dio završavaju onog dana kad treba iskurvertirati 5000€ mita nekomu tko će ti dati posao na kojem zarađuješ 4000 kn mjesečno, što je bolja investicija od nekretnine - brže se otplati. Tada stvar kreće ispočetka, kada zasnuješ vlastitu obitelj. Ostaje ti obveza da svojim ostarjelim roditeljima, koji su cijeli život mitili šakom i kapom za tvoj probitak, dogovoriš ugodne bolnice i lijepa ukopna mjesta. Tako funkcionira hrvatska "mitologija" u kojoj očito samo Narodne novine trljaju ruke jer tiskaju te famozne plave kuverte.
Djeca, a pogotovo njihovi roditelji, nemaju ni malo grižnje savjesti, niti ikog mori briga jesu li time izgurali nekog zaslužnijeg iz neke srednje škole, fakulteta ili posla. "Hej! To rade svi" i "Ja ću svojim radom zaslužiti to mjesto" idu u sam vrh ponude brutalno inventivnih samoopravdanja.
Kroatoskepticizam über alles
Dragi Bruxellese, ne daj Hrvatskoj da skoro uđe u Europu. Molim te da tavori u baruštini vlastitih fekalija još jako dugo, dokle god njeni vlastodršci i oni koji su ih birali ne shvate da nekakva predizborna kozmetička uhićenja kodnih glazbenih naziva nisu dovoljna da bi se postalo dijelom Europe. To što se u Hrvatskoj osudilo nekoliko ratnih zločinaca ne znači da sustav funkcionira. Mnogo je još Hrvata, ali i Srba, koji u ovoj zemlji nisu odgovarali za zlodjela iz rata, a i teško će ako nestane čeličnog pritiska iz glavnog grada Belgije. Puno je toga što nije ni stalo u ovoj tekst, no ti ionako sve znaš. Stoga, nemoj se razbacivati nekim datumima 2009. i razmisli želiš li kupiti ova muda pod bubrege zvana Hrvatska. Kroatoskeptik.