Oni koji su otišli 1995., posebice u kolovozu, izbjegli su kad su njihove političke strukture po unaprijed određenu planu zapovjedile "evakuaciju" i napuštanje Hrvatske, istaknuo je Živić i dodao kako se to dogodilo prije ulaska hrvatskih vojnih postrojba i ustrojstva hrvatske vlasti na oslobođenim područjima.
Po podatcima UNHCR-a i drugih međunarodnih organizacija iz Hrvatske je otišlo 340 do 370 tisuća Srba, rekao je Živić i naglasio kako su otišli uglavnom u Srbiju i Crnu Goru, a nešto malo u Bosnu i Hercegovinu i u treće zemlje.
Ratni uzroci, kao što su strah od izravne ratne opasnosti, bijeg od mobilizacije, psihološki rat i t.d., nisu jedini čimbenik iseljavanja, rekao je Živić i dometnuo kako su znatan poticajni čimbenik iseljavanju bili gospodarski razlozi jer je bivša okupirana područja i prije rata karakterizirala izrazita gospodarska pasivnost i zaostalost koja je ratom, općom društvenom i političkom nesigurnošću još više bila pojačana i naglašena.
Stalnost iseljavanja bitna je označnica demografskoga regresa Srba iz Hrvatske, rekao je Živić i dodao kako je potpuno besmislena i ničim utemeljena optužba protiv Republike Hrvatske da je u ratu, oslobodilačkim pothvatima "Bljesak", "Oluja" i mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja, počinila masovno etničko čišćenje srpskog stanovništva.
Za tu optužbu ne postoje relevantni pravni, politički, pa ni demografski dokazi, naglasio je Živić i dodao kako se unatoč tomu optužbe neprestance ponavljaju u međunarodnim političkim i sudskim (Haag) krugovima.
Pod etničkim čišćenjem podrazumijeva se protjerivanje određenoga stanovništva s okupiranoga teritorija i njegovo skupno preseljavanje kako bi se promijenila etnička struktura. S obzirom na to da je najveći broj Srba tijekom rata otišao s okupiranih područja Republike Hrvatske prije njihova oslobađanja i dolaska hrvatske državne vlasti, njihov se egzodus nikako ne može smatrati etničkim čišćenjem, zaključuje Živić.