BIVŠI zapovjednik Viteške brigade HVO-a Mario Čerkez, kojega je Haški sud osudio na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina, u srijedu je na završetku trodnevne rasprave o žalbi na presudu izrazio duboko žaljenje zbog žrtava koje su pale tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba u Lašvanskoj dolini 1993., te istaknuo da kao Hrvat i pripadnik HVO-a prihvaća moralnu odgovornost za počinjene zločine.
A što je drugo mogao učiniti nego se ispričati kada su procurili svi nezgodni detalji koji su Franju Tuđmana, Gojka Šuška i kompaniju konačno pokazali u pravome svjetlu - kao grobare Bosne i Hercegovine? Kada je Haško Tužiteljstvo, optuživši Prlića, Praljka i drugove, na vrhu zločinačke piramide koja je željela zbrisati Bošnjake s prostora koji su zločinci iz HDZ-a pripremali za etničko čišćenje postavio i pokojnog predsjednika svih Hrvata kako su Tuđmanu tepali u Herceg-Bosni?
Časni sude, rekao je Čerkez, želim ovdje javno izraziti iskreno i duboko žaljenje za svaku žrtvu koja je bila rezultat nesretnog sukoba koji se desio između Bošnjaka-Muslimana i Hrvata u Lašvanskoj dolini 1993. godine. Svjestan sam da ovo žrtvama neće pomoći ali se nadam da će njihove obitelji i prijatelji ovo prihvatiti kao iskreno žaljenje.
Kazao je da je kao Hrvat iz BiH i pripadnik HVO-a posramljen i povrijeđen činjenicom da je HVO na području Lašvanske doline odgovoran za nekoliko zločina, prije svega za zločin u Ahmićima.
Tom je isprikom i priznanjem, Čerkez, bez ikakve sumnje opteretio Tuđmana i sebe jer je rekao da, iako ne prihvaća kolektivnu krivnju kao osnovu za presudu, prihvaća moralnu odgovornost za događaje koji se nisu smjeli dogoditi.
Ne znamo, ali bi trebalo vjerovati da je Čerkez bio iskren, da nije samo želio ostaviti što bolji dojam pred sudom koji će se, po svemu sudeći, i prema dosadašnjoj praksi u presudama Žalbenog vijeća, očitovati za par mjeseci, nakon ljetne stanke u radu suda.
Ali pokolj 116 civila u selu Ahmići, 16. travnja 1993. i mnogi drugi zločini protiv čovječnosti, kršenja ratnog prava i običaja te teške povrede Ženevskih konvencija koji su počinjeni tijekom kampanje progona Bošnjaka u Lašvanskoj dolini 1992-94. i na drugim stratištima gdje god da se ratovalo, tražio je takvu ispriku i takvo priznanje.
Slušajući što su rekli članovi obitelji ubijenih na Ovčari nakon posjete beogradskom sudu gdje se odvija proces vezan uz najveći ratni zločin počinjen u Hrvatskoj, to jest, da im je puno značilo to što su dobili riječ i što se uopće događa kakvo takvo prozivanje osumnjičenika, moglo bi se dogoditi da strašne boli koje u sebi nose rođaci ubijenih u Ahmićima riječima Marija Čerkeza budu za nijansu manje.
Prvi korak u procesu pomirenja je priznanje krivnje ili odgovornosti, iskaz suosjećanja sa obiteljima žrtava. Zato ističem riječi nekadašnjeg zapovjednika Viteške brigade HVO-a. Kako god odlučio sud u njegovom slučaju, ostat će zapamćeno da je pokazao sućut. I vjerujem da će to Bošnjaci znati cijeniti.
Dovoljno sam već upoznao plemenitih Bošnjaka kako bih se mogao prevariti kada kažem da vjerujem u to da im je stalo do izgradnje struktura povjerenja i pomirenja.
Premalo, inače, mislimo o svima onima koji su proživjeli strašne ratne doživljaje i kojima toliko znače i kojima su toliko potrebne ljekovite riječi: žao mi je, oprosti, nije trebalo da se dogodi, neće se ponoviti.
Drago Pilsel