"Bio sam svjestan da sam bio praćen i prisluškivan (početkom
90-tih), ali nisam se plašio jer nisam imao što kriti od javnosti", rekao je Kljajić koji se borio da istina o stradanju njegova naroda izađe na vidjelo.
"Za druge interese nisam radio i zbog toga se nisam bojao", rekao je.
Kljajićeva knjiga korištena je već u procesu protivu Miloševića, ali Kljajić je odbio mogućnost da se, u ulozi svjedoka ili kroničara, pojavi pred Haaškim tribunalom.
"Ne bih da traćim vrijeme. To sam radio kada je trebalo raditi. Ja sam bio neki glas vapijućeg u pustinji ovdje i onda kada je to bilo
potrebno. Sada ne vidim koliko bi to moglo pomoći istini o mome
narodu", kazao je.
Kljajić pretpostavlja tko bi mogao biti zaštićeni svjedok C-48, kojeg žali jer je "radio nešto za pare, a to je bilo i protiv njega".
Od policije neće tražiti da ukloni uređaje za prisluškivanje iz njegova župnog ureda.
"Ja nisam tražio da me prisluškuju, to je policijska ružna rabota,
tipična za sustave diktatorske i sustave jednoumlja. Ako još uvijek ima takvih koje interesira šta se u ovom župnom uredu govori i tko ovamo dolazi, neka slušaju", rekao je.
Podsjetio je da su mu 1993. pretukli 70-godišnju majku, a istražni sudac Općinskog suda u Novom Sadu Miroslav Alimpić bez pravog je razloga tada obustavio postupak protiv odgovornih.
Alimpić je danas istražni sudac Okružnog suda u Novom Sadu.
Početkom 90-tih najteže je bilo župniku u Kukujevcima, slankamenačkom župniku, hrtkovačkom i novobanovačkom župniku, ocijenio je Kljajić rekavši da je "držani teror" nad Hrvatima prestao nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995.
Prema njegovim podacima 90-tih je iz Srijema prognano oko 30.000 katolika, mahom Hrvata, ali i Mađjara te Slovaka, kao i ljudi iz mješovitih brakova.