Taj "concerto grosso za četiri solista", kako ga je nazvao sam autor, snimljen je digitalnom tehnikom u stockholmskom studiju švedske televizije u jesen 2002.
U njemu glume likovi iz "Prizora iz bračnog života" (1973.), Marianne, koju glumi Liv Ullman, redateljeva bivša supruga i Johan, kojega glumi Erland Josephson, Bergmanov omiljeni glumac i prijatelj.
Trideset godina nakon raskida, Marianne posjećuje Johana koji živi s omraženim sinom Henrikom (Boerje Ahlstedt) i unukom Karin koju glumi mlada Julia Dufvenius, "najnovija Bergmanova milosnica", po pisanju dnevnika Aftonbladet.
Julia, violončelistica pred kojom je lijepa budućnost solistice, sučeljena je s incestuoznom strašću oca, ujedno njezina učitelja glazbe, koji ne može prežaliti smrt svoje supruge Anne, preminule od bolesti dvije godine ranije.
Švedski je tisak prilično dobro prihvatio film koji je dobio ime po suitama za violončelo Johanna Sebastiana Bacha, premda dnevnik Dagens Nyheter žali što film nije "besprijekorno veliko finale i film za kino kakav bismo željeli".
Čini se da Bergman nije sklon adaptaciji za kino televizijskog filma koji se snimao digitalnom tehnikom, zbog njegove izrazito ogoljene, gotovo kazališne forme i "katastrofalne" kvalitete slike, kako piše dnevnik Aftonbladet.
Ingmar Bergman, koji je 14. srpnja proslavio 85. rođendan, obećao je da više neće stati za kameru, priopćilo je njegovo okruženje. Na snimanju "Sarabanda" radio je tek svaki drugi dan. Redatelj je već isto obećanje dao nakon četverostrukog oskarovca "Fanny i Alexander" iz 1982. godine.
Bergman je rođen u Uppsali 1918. Autor je filmskih klasika "Ljeto s Monikom" (1953.), "Sedmi pečat" (1956.), "Divlje jagode" (1957.), "Krici i šaputanja" (1972.), "Čarobna frula" (1975.) i "Jesenska sonata" (1978.) te redatelj brojnih kazališnih komada.