Screenshot: YouTube
NA YouTubeu su u ponedjeljak osvanule dosad neobjavljene snimke posljednjih riječi žrtava genocida u Srebrenici.
Velid Delić, jedan od ubijenih 1995. godine u Srebrenici, snimio je prizore iz života u gradu u ratnim godinama s potresnim porukama ljudi koji nisu preživjeli.
"Ćao Eda, Adine, Belma… svi vas volimo, ja i moj Vaso", govori u kameru muškarac s djetetom u naručju. "Puno smo vas poželjeli. Dođite nam", nastavlja i maše u nadi.
Jedan stariji stanovnik pozdravlja sve iz Srebrenice, gdje god bili, dok drugi u šali poziva: "Pošalji nam koju markicu, pošalji, Eki".
Starija žena započela je: "Pozdravi tko bude htio nadoć...", ali se u tom trenutku ne može oduprijeti suzama.
Snimatelj Velid govori: "Ako bog da, inšallah, ja mislim da će ova traka stići u Dansku, Njemačku, preko naših prijatelja Šveđana, koji grade naselje u Slapovićima. Ja sam ubijeđen, zato se trudim da snimim dosta Srebrenice i dosta Srebreničana, tako da naši ljudi vide ovo tamo. To će, ja sam ubijeđen, obići svijet".
Ostaci hrabrog snimatelja nikada nisu pronađeni
Velid Delić je jedna od žrtava Srebrenice čiji ostaci nikada nisu pronađeni. Volio je snimati i pronalazio je različite načinje za slanje svojih uradaka u daleke države, kamo su pobjegli njegovi
rođaci i susjedi od rata između 1992. i 1995. godine.
Snimao je okupiranu Srebrenicu od 1992. do dana kada su bosanski Srbi na čelu s Ratkom Mladićem ušli u grad 11. srpnja 1995. godine. Lokalno stanovništvo je bježalo u UNPROFOR-ove baze, ali "plave kacige" su bespomoćno gledale kako vojska razdvaja muškarce od žena kako bi ih pobila.
Pokolj su međunarodni sudovi proglasili genocidom, a ubijeno je više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, čiji ostaci su skriveni u masovnim grobnicama na tom području. Forenzičari i dalje nalaze kosti i koriste DNK analizu za identifikaciju žrtava, kako bi svake godine 11. srpnja mogle dobiti dostojan pokop u memorijalnom centru u mjestu Potočari blizu Srebrenice.
"Te snimke su nam bile sve"
Ove godine se 71 žrtva pridružila tisućama pokopanih, ali Velida Delića i njegovog oca nije bilo među njima. Njegova sestra Nermina Lakota, koja je za vrijeme rata pobjegla u Njemačku, izjavila je za BIRN: "Te su nam snimke bile sve."
Godinama kasnije sarajevski redatelj Haris Prolić upotrijebio je isječke iz Delićevih snimki u dokumentarnom filmu "Srebrenički kenotaf - Velidova posljednja snimka".
"Teško mi je govoriti o Velidu", rekla je Lakota drhtavim glasom. Nakon teške stanke je nastavila: "Bio je velik čovjek. Bio je vrlo sposoban, talentiran za sve što je probao. Poslije smrti je dobio i
zlatnu policijsku značku za hrabrost".
Dok su Lakota i brat Rauf pobjegli, Delić je odlučio ostati s roditeljima i nikada se nije oženio. Na snimci iz veljače 1994. sestri je poručio da su svi dobro i da ih puno vole. Lakota je rekla da bi uvijek govorio da su dobro, samo kako bi utješio brata i sestru.
"Iz Srebrenice neću ići ni živ ni mrtav"
Druga objavljena snimka prikazuje Asima Tepića koji govori: "Nadam se stvarno boljoj budućnosti. Mogao sam ići u Tuzlu helikopterom, ali nisam htio ostaviti svoje drugove i nisam htio ženu ostaviti.
Ovdje sam ostao u nadi da dočekamo svoje Srebreničane, koji su otišli i koje sam stvarno sve poželio".
"Šta da kažem, bilo je teških dana, a bit će možda još težih, ali spreman sam na sve. Spreman sam i na najgore, šta možemo, tako je, ali ja iz Srebrenice neću ići ni živ ni mrtav."