U čemu je problem s tečajem od 6,1 za jedan euro?

U čemu je problem s tečajem od 6,1 za jedan euro?
Foto: Index, HRT

NEKI PORTALI ovih dana prenose vijest o tome kako je na Krku jedan Nijemac u mjenjačnici dobio 610 kn za 100 eura iako je službeni tečaj HNB-a oko 7,5 kn za 1 euro. Da stvar bude gora, napominje se kako to nije izolirani incident nego dosta čest slučaj za vrijeme turističke sezone pa se tako navodi i primjer njemačkog dječaka kojeg su roditelji poslali u mjenjačnicu da zamijeni 200 eura za protuvrijednost u kunama, a jedna mjenjačnica u Rijeci mu je zaračunala tečaj od 6,1 kn za euro, i time zaradila gotovo 300 kn jer su mijenjali 200 eura za 1200 kn umjesto za nešto više od 1500 kn koliko bi trebali mijenjati po službenom tečaju.

U komentarima na tu vijest su uslijedile salve uvreda na račun vlasnika mjenjačnice i hrvatski turizam općenito. Ali ima li razloga za tako žustre reakcije?

Mjenjačnice ne rade ništa kriminalno

Sigurno se ne radi o najboljoj poslovnoj praksi ni "najpoštenijem" poslovnom modelu, ali u navedenim i sličnim slučajevima nema ništa nepošteno, a kamoli kriminalno. Jedina iznimka može biti da mjenjačnice nisu vidljivo označile po kojem tečaju mijenjaju eure. Inače nema ništa sporno.

Trgovina valutama, što je u praksi mijenjanje jedne valute u drugu, u osnovi nije ništa drugačije od drugih vrsta trgovine. Zamislimo da netko ušeta u trgovinu odjećom i kupi majicu od 500 kn pa se nakon toga žali da je opljačkan jer nije želio toliko platiti. Doduše kupnja kuna s eurima se razlikuje u tome što se radi o nečem homogenom, jer ne postoji više vrsta kuna koje se razlikuju po kvaliteti, dok postoji puno tipova majica, ali u principu se radi o istom tipu radnje. Radilo se o kupnji kuna ili kupnji odjevnog predmeta svaka transakcija između dvije strane koja nije izvršena pod prisilom je legitimna i legalna.

Zašto ne istom logikom zabraniti prodavačima na tržnicama i OPG-ovima da dižu cijene u sezoni?

Je li netko puškom natjerao Nijemce da kupe kune po tečaju 6,1 za euro umjesto da odu u drugu mjenjačnicu gdje je tečaj puno povoljniji? Koliko su neodgovorni roditelji koji djetetu daju 200 eura, što nije minoran iznos ni u Njemačkoj, da ih mijenja u stranoj državi? Bi li se netko trebao ispričavati Nijemcima što je zaradio lijepe novce zbog njihove lakomislenosti, nezainteresiranosti i neinformiranosti?

Istina je da ovakve prakse narušavaju turističku sliku Hrvatske i dakako da se ne radi o poželjnoj praksi. To sigurno nije nešto što će bilo kojem turistu uljepšati boravak u Hrvatskoj ni inspirirati ga da se sljedeće godine vrati na ljetovanje te time narušava imidž Hrvatske kao turističke destinacije.

Može se tvrditi da baš takve prakse odvlače turiste od ponovnog putovanja u Hrvatsku i općenito stvaraju lošu percepciju o Hrvatskoj kao turističkoj djelatnosti, takve stvari ugrožavaju zaradu svih ostalih radnika u turizmu, a time i same državne prihode od turizma pa bi ih trebalo zakonski sankcionirati ili zabraniti.

Ali zašto ne istom logikom zabraniti prodavačima na tržnicama i OPG-ovima da u vrijeme sezone dižu cijene svojih proizvoda te nude svoje proizvode po poštenoj cijeni?

Koja je to "poštena" cijena uopće, tko je određuje? Neki niži službenik kakvog ministarstva ili možda birokrat u općini? I kako se računa ta "poštena" cijena? Jer brojni mali poljoprivrednici lijepo naplate "izvorno" maslinovo ulje, vino, sir i pršut, iako se često radi o prenapuhanim cijenama za proizvode loše kvalitete. Lako je provjeriti primjerice koja je cijena jednog dobrog maslinovog ulja iz Grčke ili Španjolske, a koliko se u sezoni naplaćuje ulje lošije kvalitete u Hrvatskoj. Je li to "pošteno", da se proizvodi osrednje i loše kvalitete u sezoni strancima naplaćuju skuplje nego vrhunski proizvodi u svijetu?

Naravno da ni u tome nema ništa nepošteno ali baš zbog toga ni slučajevi s mjenjačnicama nisu nepošteni. Jer kod mijenjanja eura za kune sve je transparentno, tečaj je toliki i uzmi ili ostavi. Koliko mjenjačnica kaže da ćete dobiti kuna za eure toliko će i biti. U slučaju poljoprivrednih proizvoda lako je prikriti stvarnu kvalitetu proizvoda, čak i kada se kuša. Kupac proba dobro vino iz jedne bačve, a prodaš mu loše vino iz druge bačve po cijeni vrhunskog vina.

Treba li takve stvari zabraniti zakonom jer narušavaju ugled turizma Hrvatske i eventualno smanjuju potencijalnu zaradu u budućnosti? Nikako. Kada bi se takvo nešto pokušalo trebalo bi stvoriti milijun pravilnika, uredbi i zakona te zaposliti cijelu hordu inspektora koji vrlo vjerovano neće biti nepristrani arbitri poštenih i nepoštenih praksi nego korumpirani oportunisti.

Ako je nešto "legalna pljačka", onda je to članarina turističkim zajednicama

Posebno ironično zvuče izjave raznoraznih državnih birokrata koji tvrde da je posrijedi "legalna pljačka", kao što je za HRT izjavila Sanja Cinkopan Korotaj, direktorica TZ Pule. Da bi se nešto moglo klasificirati kao pljačka, treba minimalno sadržavati element prisile. Stoga po pitanju tečaja po kojem će mjenjačnica mijenjati kune za eure nema nikakve pljačke jer onaj tko želi mijenjati eure nije pod nikakvom prisilom da to učini po tečaju koji traži mjenjačnica. S druge strane članarina turističkim zajednicama, više od 300 njih po cijeloj Hrvatskoj, naplaćuje se prisilno pod zaštitom državne prisile tj. pravnog aparata i policije.

Ako je nešto "legalna pljačka", onda je to članarina turističkoj zajednici, jer se nikoga ne pita želi li je plaćati ili ne. Još ako uzmemo u obzir da je korisnost turističkih zajednica skoro pa nikakva, a 300 njih zbirno predstavlja ozbiljan trošak, onda je opravdanije nazvati turističku članarinu legalnom pljačkom nego namještanje tečaja u mjenjačnici.

Više od 200 milijuna kuna država prikupi godišnje naplatom turističke članarine, a to se raspodjeljuje između općinskih/gradskih turističkih zajednica, županijskih turističkih zajednica i državne turističke zajednice. Ako ćemo o poštenju, što je poštenije; prisilna naplata turističke članarine za financiranje nečega što prema svim pokazateljima ima jako slabu do nikakvu učinkovitost i predstavlja samo društveni trošak koji ne ostvaruje nikakvu dodanu vrijednost ili usluga mijenjanja valuta u kojima obje strane moraju pristati na dogovorene uvjete razmjene, a HNB garantira da klijenti imaju pravo storniranja transakcije tijekom dana kada je provedena?

Pitanje što je pošteno, a što nepošteno je dosta vezano i za kulturu, a Hrvati kao dio europskog civilizacijskog kruga dijele sličan pojam o poštenju kao i Nijemci (nažalost ne isti). U Europi se primjerice smatra poštenim predati izgubljeni novčanik na policiju u nadi da će ga njegov vlasnik potražiti. U istraživanjima se pokazalo da Hrvati vraćaju izgubljene novčanike u istom omjeru kao i stanovnici skandinavskih država. Ali u Kini je taj postotak puno manji. Ipak, to ne znači da su Kinezi manje pošteni nego se u njihovoj kulturi smatra da ako je netko izgubio novčanik, onda treba snositi posljedice svog nemara.

Slično možemo razmišljati i u slučaju mjenjačnica, a to što je netko brzopleto mijenjao eure za kune bez da je provjerio po kojem tečaju to određena mjenjačnica vrši je njihov osobni propust. Vlasnik mjenjačnice ne snosi nikakvu odgovornost za to što je netko prihvatio određenu transakciju prije nego je provjerio pod kojim uvjetima će se transakcija izvršiti. On nije nikoga prevario.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara