THE LAST OF US jedan je od većih hitova u već ionako bogatom katalogu HBO-a, a uzmemo li u obzir nevjerojatne projekte kojima su iz godine u godinu oduševljavali gledatelje i kritičare, skupljajući pritom stotine nagrada, to je i više nego dovoljan kompliment seriji i talentu Neila Druckmanna i Craiga Mazina.
PRVO UPOZORENJE! Tekst sadrži spoilere!
Ukratko, jedna od najboljih videoigara u povijesti industrije postala je jedna od gledanijih serija u povijesti HBO-a, a hvalospjevi kritičara i publike samo su dodatno podigli hype i očekivanja vezana za drugu sezonu, koja bi se, ako ćemo se ravnati prema posljednjim izjavama glumice Belle Ramsey, trebala pojaviti tijekom 2025.
Ovo nisu samo "igrice", ovo su odlične priče
Nema sumnje da se radi o možda i najboljoj adaptaciji videoigre, ali u ovom slučaju ne trebamo pretjerivati s pohvalama jer to je kao da kažete da ste najbolji plivač u prostoriji prepunoj ljudi koji se boje vode.
Naime, adaptacije videoigara od osamdesetih do danas nisu se baš mogle pohvaliti s previše kvalitetnih filmova i serija, ali bilo je iznimaka i The Last of Us je definitivno jedna od njih. U svakom je slučaju najuspješnija.
Nakon što su se strasti slegle, možemo sa sigurnošću reći da su Mazin i Druckmann postavili odlične temelje za drugu sezonu i snimili izuzetnu seriju koja je podigla letvicu, postavila standarde i pokazala ljudima u industriji da adaptacije videoigara ne moraju biti samo parazitiranje na golemom uspjehu predloška već i samostalno i samodostatno umjetničko djelo, koje nimalo ne zaostaje za projektima onih koji su oduvijek svisoka gledali na priče u videoigrama.
Previše pohvala, premalo konstruktivne kritike
U isto vrijeme, serija je mogla profitirati od malo strožih osvrta jer u tom sveopćem oduševljenju izostale su konstruktivne kritike na propuste koje je definitivno imala.
Primjerice, recept "pojave se novi likovi, zavolimo ih, na kraju epizode poginu" je u samo devet epizoda iskorišten čak četiri puta. Mnogim sporednim likovima dali su više prostora nego u igrama ili ih stvorili za potrebe serije, ali dok s jedne strane imamo uspješne primjere Billa i Franka ili Henryja i Sama, tu su i ne tako sjajni primjeri Kathleen, Riley i Davida, čije priče jednostavno nikada ne uspijevaju dobaciti dalje od zanimljivih obrisa likova.
Nadalje, postavili su savršene temelje za pandemiju kordicepsa i zaražene da bi ih u drugoj polovici serije gurnuli u treći plan ili gotovo u potpunosti zanemarili. Taj pomalo pretenciozni bijeg od etikete "još jedne zombi serije" oduzeo im je neke potencijalno zabavne trenutke.
I na kraju ono najbitnije, koliko god fenomenalan glumački posao odradili, kad sve zbrojimo i oduzmemo, proveli smo premalo vremena s glavnim likovima pa mnogi trenuci jednostavno nemaju isti učinak kao u igri.
Sve su to manjkavosti koje bi više nastavaka ili dulje trajanje pojedinih epizoda vjerojatno popravili, ali ponekad se ne možete oteti dojmu da su Druckmann i Mazin predugo vremena proveli sa svim tim likovima pa pogrešno pretpostavljaju da gledatelji znaju isto što i oni ili da registriraju sve one suptilne detalje koje su ubacili kako bi likovima dali dubinu.
Ne slušaju svi gledatelji službeni podcast, a realno, ne bi ni trebali.
Sve to, naravno, ne mijenja činjenicu da se radi o odličnoj seriji koju zagriženi fanovi igre gledaju na drugačiji način od fanova adaptacije. No Mazin i Druckmann uspjeli su pronaći više-manje savršenu sredinu i premda mi se to kao fanu ispočetka činilo gotovo blasfemično, The Last of Us često najbolje funkcionira u trenucima kada se serija u većoj ili manjoj mjeri odmakne od predloška. Doduše, možda se samo radi o tome da želim vidjeti nešto novo i neočekivano.
Bilo kako bilo, očekujte isti pristup i u drugoj i vjerojatno trećoj sezoni, koje će obuhvatiti daleko opširniji Part II. To su u konačnici najavili i autori rekavši da će dio toga biti kao u igri, dio toga će mijenjati, a bit će mjesta i za nove likove i priče.
Što nas čeka u drugoj sezoni?
Oni koji su završili drugi dio igre znaju da onaj najteži dio tek dolazi.
Da ne bi bilo zabune, ovako dobro adaptirati kompleksnu videoigru je dostignuće vrijedno divljenja i nitko ne može umanjiti ono što su postigli.
Međutim, prvi The Last of Us je izuzetno lako voljeti. Priča o svim pozitivnim i negativnim stranama ljubavi puno je jasnija i prohodnija većini gledatelja. Osim toga, Ellie i Joel su likovi koje je lako zavoljeti.
On je otac čija tragedija izaziva suosjećanje i razumijevanje, ona zeznuta, ali draga djevojčica koja tek upoznaje sve užase pandemijom poharanog svijeta, a njihov je odnos unatoč svim problemima i preprekama - predivan.
Ona u njemu pronalazi zaštitnika i očinsku figuru koju nikada nije imala, a on nekoga tko će popuniti prazninu nastalu gubitkom kćeri i svrhu u svijetu u kojem je sve manje razloga za život i borbu. Mrze se, vole se, pričaju si najgore fore na svijetu, maze žirafe... Dražesno.
Drugi dio nema tu prohodnost. Donosi nam čemer, jad, najdepresivniji prepjev Take on Me grupe A-Ha, Ellie koja je ovog puta krvožedna tinejdžerica s PTSP-om i, naravno, Abby koju je sve samo ne lako zavoljeti.
DRUGO UPOZORENJE! Ako niste odigrali drugi dio, ne čitajte dalje jer slijede NEZAMISLIVI I NEOPROSTIVI SPOILERI.
Uglavnom, Abby je kći kirurga kojeg je Joel ubio u posljednjoj epizodi, a nakon dugog planiranja i spletom "sretnih" okolnosti uspijeva namamiti Joela u planinsku kućicu i na brutalan ga način ubiti pred Ellienim očima.
Ellie kreće u manijakalni osvetnički pohod, u kojem iz besmislenog ubojstva u besmisleno ubojstvo polagano gubi one posljednje ostatke ljudskosti. Budući da joj je Joel oduzeo svrhu (njezin imunitet nije rezultirao cjepivom koje će spasiti čovječanstvo), ona novu pronalazi u osveti i tako kreće lagani proces dehumanizacije, koji je na kraju pretvara u negativku.
Abby bolje upoznajemo nakon što obavi svoju misiju i pratimo njezine pokušaje da skupi i iznova sastavi krhotine života i odnosa koji su razoreni željom i višegodišnjim nastojanjima da osveti brutalno i potpuno besmisleno ubojstvo oca.
Drugim riječima, gledamo kako osoba koju volimo polagano nestaje dok je pred nas stavljen zadatak da zavolimo ili barem razumijemo osobu koju preziremo. To je izuzetno nezahvalna pozicija za scenariste i nešto što je u konačnici i dovelo do golemog vala mržnje prema Druckmannu i ekipi, koja i dandanas u inboxu pronalazi prijetnje smrću razočaranih (i toksičnih) fanova.
Savršen recept za još jedan online rat
U isto vrijeme, to je ono zbog čega je dvojka daleko kompleksnija priča od one koju smo imali u jedinici. Mnogi se s tim, naravno, neće složiti i to je potpuno razumljivo, ali to je ono što, tvrde neki, prava umjetnost mora biti. Dovoljno je baciti jedan pogled na YouTube i naići ćete na bezbroj analiza dvojke koje ne prestaju ni tri godine nakon izlaska igre.
Neki su u međuvremenu potpuno promijenili svoje isprva negativno mišljenje o dvojci, drugi ga dodatno učvrstili, treći pronašli nove razloge za divljenje, a četvrti počeli sumnjati u svoje isprva pozitivne reakcije, ali svi oni i dalje opsesivno analiziraju ono što su Neil Druckmann i Halley Wegryn Gross napisali.
Voljeli dvojku ili ne, to je ogromno postignuće.
Jedinica ima univerzalnu i bezvremensku priču o predivnim i mračnim stranama ljubavi, a dvojka aktualnu i kompleksnu analizu tribalizma, koji je sveprisutan u ovom neizdrživo polariziranom društvu u kojem se s neistomišljenicima ne ulazi u raspravu, nego u otvoreni rat. Nema sumnje da će serija raspravu podići na još višu razinu toksičnosti, koja bi se, kao i u slučaju igre, mogla još negativnije odraziti na Druckmanna, Mazina, a posebno na nesretnu glumicu koja bude prihvatila ulogu Abby.
Osim toga, dvojka ima lezbijke i trans likove, a to će biti savršena hrana za homofobe, transfobe, ženomrsce, ali i one koji su alergični na "woke agendu" pa se zapjene i onda kada to ima i onda kada nema smisla. S druge strane bit će oni koji će bezrezervno braniti autore i nimalo ne zaostajati u generaliziranju, ladičenju i vrijeđanju suprotne strane koja predstavlja "sve ono što ne valja sa svijetom".
Ostane li sve na online raspravi, bit će to odlično za seriju, HBO i gledanost. Preraste li u prijetnje i uznemiravanje, imat ćemo novi stari i dobro poznati online rat oko nečega što nema apsolutno nikakav utjecaj na naše stvarne živote.
Povijest će se vjerojatno ponoviti jer dvije velike teme kojima se igre bave ponovno će se savršeno reflektirati u stvarnom svijetu i samo potvrditi svoju važnost i isprepletenost. Velika će ljubav prerasti u veliku mržnju, a zaraćena plemena neće pronaći zajednički jezik sve dok svakom od nas ne postane kristalno jasno da smo u ovoj besmislenoj zavadi izgubili previše i dobili apsolutno ništa.