Indexovi novinari nigdje nikad ne jedu besplatno. Platimo svoja jela, ne predstavimo se da smo novinari i pišemo točno što mislimo.
AKO ste u posljednje vrijeme tražili mjesto u Zagrebu na kojem se jede domaće, međimurski i jednostavno, velika je šansa da ste naišli na Tajer. Ja sam za njega čula s više strana, i to ne samo jednom, pa sam konačno odlučila provjeriti o čemu se radi.
Restoran se nalazi u Zvonimirovoj 117, nedaleko od Maksimira, u prostoru nekadašnje gostionice Pešćenica. Otvoren je krajem 2019. godine, a iza njega stoji bivši hrvatski reprezentativni golman Dražen Ladić, koji je zajedno sa suprugom Spomenkom odlučio zagrebačkoj publici ponuditi kuhinju kraja iz kojeg oboje dolaze. Ideja je od početka bila prilično jednostavna: kuhati ono što su kuhale njihove bake i majke, odnosno vratiti na stol neka pomalo zaboravljena međimurska jela.
Velik prostor pogodan za veća društva
Inače, Tajer je međimurski, odnosno kajkavski naziv za tanjur, a u Tajeru je upravo tanjur mjesto oko kojeg se sve vrti. Danas Tajer na Googleu ima vrlo visokih 4,7 zvjezdica, uz više od 1200 recenzija. Dakle, preporuke koje sam dobivala očito nisu bile baš usamljeni slučajevi.
Sam prostor prilično je velik. Tu je unutarnji dio, ali i velika zatvorena terasa sa staklenim stijenama, pa cijela priča djeluje dosta prozračno. Interijer je moderno uređen, djeluje mi kao spoj modernog industrijskog dizajna i rustikalne topline, s puno drveta, zelenila i detalja koji stvaraju ugodan i prozračan domaći ugođaj. Iako mi je sam prostor i ugođaj vrlo ugodan, nije me "udario" onim instantnim šarmom i karizmom (što je u potpunosti individualno). I da, restoran može primiti popriličan broj gostiju - zbog terase i velikog broja stolova pogodan je i za veća društva.
Što sve nude i kakve su cijene
Tajer nudi raznovrsna jela tradicionalne domaće, međimurske i zagorske kuhinje, a naglasak je na jelima pripremljenima prema starinskim receptima. Za početak se mogu odabrati hladna predjela poput plate "Tajer" za dvije do tri osobe po cijeni od 23,50 eura, mesa iz tiblice za 12,30 eura ili carpaccia od bifteka za 16,30 eura. U ponudi su i domaće juhe, među kojima se ističe krem juha od češnjaka s međimurskim langušima za 5,40 eura.
Ljubitelji tradicionalnih jela mogu uživati u kuhanim štruklima za 10,50 eura, trgancima s vrhnjem za 9 eura ili hrskavim okruglicama od heljde u umaku od gljiva za 9,60 eura. Među glavnim jelima posebno se izdvajaju domaća patka s ražnja i mlinci za 22,90 eura, domaća piletina s ražnja i mlinci za 15,70 eura, međimurski odrezak s trgancima za 17,30 eura te pureće rolice punjene mlincima, suhim šljivama i jabukom za 19,50 eura.
U ponudi su i lungić omotan špekom u umaku od vrganja za 19 eura, teleći odrezak punjen kravljim sirom u umaku od vrganja za 24 eura te biftek u umaku od zelenog papra s valjušcima od bučinog brašna za 33 eura. Za dvije osobe može se naručiti i plata kuće po cijeni od 36,90 eura.
Ponudu zaokružuju obročne salate i tradicionalni deserti, među kojima su međimurska gibanica za 5,90 eura, štrudla s jabukama u umaku od vanilije za 5,40 eura te domaći zapečeni štrukli sa sirom za 9,90 eura. Tajer tako nudi poprilično širok izbor, ali se kroz gotovo cijeli jelovnik provlače domaći sastojci i tradicionalni okusi karakteristični za Međimurje i sjever Hrvatske.
Loš start s juhom od vrganja
Mi smo za početak naručili juhu od batata i juhu od vrganja, bez obzira na vruć dan. Juha od batata bila je ukusna, iako je s batatom slična stvar kao i s bundevom - dijele taj blag i "tikvast" okus. Kako je začinjena kurkumom, može se reći da ona prevladava i na kraju daje karakterističnu ljutinu. Tostirani bademi kojima je posuta dali su joj zanimljivost u tekturi i finu orašastu aromu.
S juhom od vrganja imali smo nešto veći problem. Veselili smo joj se jer juhu od vrganja inače često naručujemo po seoskim gospodarstvima u gorjima, često Žumberačkom, pa smo je morali naručiti i ovdje. Konobar je pritom naglasio kako vrganji dolaze s OPG-a (zaboravila sam ime), zbog čega su očekivanja, jasno, dodatno porasla.
Nažalost, juha nije odavala dojam vrganja. Prvo, bila je prilično gusta i brašnasta, gotovo kao sama zaprška, pa nas je teksturom čak podsjetila na ajnpren juhu. Gljive su se osjetile u pozadini, ali ne u neposrednoj "blizini", nego negdje dalje. Samo natruha okusa gljiva.
A najgora stvar zapravo su bili vrganji koji to nisu bili - barem ne u nekom živom obliku. Dobili smo dojam da se radi o sušenim vrganjima koji kao da su tek posuti po juhi. Kao da se nisu namakali niti omekšali, nego su ostali izuzetno tvrdi i žilavi. Citirat ću rečenicu moje pratne: "Pravit ću se da jedem zafriganu juhu koju volim, pa je onda ok."
Glavna jela korektna
Kod glavnih jela stvari su bile puno bolje. Naručili smo pohanu piletinu, odnosno otkošteni zabatak, s krumpir-salatom i bučinim uljem, te teleći odrezak punjen kravljim sirom u umaku od vrganja s popečcima od krumpira.
Meso u pohanoj piletini bilo je fino pripremljeno, iako bismo dodali malo više začina, odnosno soli. Krumpir-salata bila je konkretna, možda čak u mrvicu prevelikoj količini, dok bučino ulje nije bilo osobito izraženo. A upravo je ono moglo dati malo više karaktera cijelom jelu.
Teleći odrezak punjen kravljim sirom bio je vrlo tanak, vrlo dobro pečen i mekan. Korektno pripremljen. Ako bismo nešto mijenjali, a ovo stvarno može biti stvar osobnog ukusa, to je kiselost sira u odresku. Pomalo preuzima okus, što je šteta jer je teleći odrezak u finom i kremastom umaku od vrganja zbilja ukusan. Ta karakteristična kiselost kravljeg sira nama u ovoj kombinaciji baš i nije odgovarala.
Popečci od krumpira bili su ukusni, a čak su se osjetile i tikvice, iako nisu navedene u sastojcima. Iskreno, nisu kao oni domaći koje vežete uz bake, ali su na dobrom putu i dovoljno dobri za restoransku izvedbu.
Zamjerka i na - ulje za salatu
Imamo još jednu zamjerku, a to je salata. Naručili smo salatu od matovilca i grah-salatu. Obje su stigle potpuno nezačinjene (što nije problem). U salati od matovilca našla se i jedna cherry rajčica na dnu. Budući da su salate bile nezačinjene, što nam samo po sebi nije smetalo, krenuli smo ih začiniti bučinim uljem i acetom, što nam je konobar sugerirao kao jako dobru kombinaciju.
Problem je bio u bučinom ulju koje je stajalo na stolu. Osim što je bilo vrlo rijetko, vjerojatno jako razrijeđeno suncokretovim uljem, bilo je i neugodnog mirisa i okusa. Staro i užeglo. Nažalost, zbog toga salate nismo niti jeli.
I tu zapravo dolazimo do glavnog dojma o Tajeru. Ovo je restoran koji očito zna što želi biti. Međimurska i domaća kuhinja, velika ponuda, konkretna jela i prostor u koji možete doći i na ručak s obitelji i na veće druženje. Nije riječ o mjestu koje pokušava od štrukli napraviti gastronomsku filozofiju. I dobro da nije.
Naša su jela ipak bila neujednačena. Neke stvari vrlo dobre, neke sasvim korektne, a neke su nas razočarale više nego što smo očekivali. Posebno juha od vrganja, od koje smo, upravo zbog same ideje Tajera i naglaska na domaćim namirnicama, očekivali puno više.
Tajer zato nije mjesto iz kojeg smo izašli misleći da je sve bilo savršeno. Ali nije ni mjesto kojem ne bismo dali drugu priliku. Ponuda je dovoljno široka da se ima što probati, cijene su za zagrebačke prilike razmjerne, a koncept ima smisla. Možda bismo idući put jednostavno preskočili juhu od vrganja. I svakako provjerili bučino ulje.