Čestiti ljubitelji eurovizijskog kiča ipak nisu mentalno retardirani ljudi da bi jučer pomislili da bi vodeći ljudi Dore zaista mogli dati ostavku jer su potencijalnog pobjednika Eurosonga ostavili u rezervi. Svi smo znali da se to neće dogoditi i čekali smo veš mašinu koja će pokušati oprati šefove Dore čisto da se zabavimo uz pivo i grickalice.
Pranje je uslijedilo u HRT-ovoj emisiji Otvoreno gdje su pozvani Tomislav Štengl, šef Dore, glazbeni kritičar koji je potencijalnu pobjedničku pjesmu na Eurosongu nazvao najgorom na Dori te Baby Lasagna koji je sinoć bio previše pristojan prema dvojcu.
Štengl bi organizirao Eurosong čak i ako Lasagna ne pobijedi. LOOOOOL!
Ne treba posebno naglašavati da u Otvoreno sinoć nije bio pozvan nitko tko bi kritizirao vodeće ljude Dore. To je standard HRT-a te nitko nije očekivao bilo kakvu raspravu o genijalnosti organizatora Dore.
Štengl je okićen Lasagninim lovorikama mrtav-ladan izjavio da bi dogodine Eurosong mogao biti održan u Zagrebu čak i ako Lasagna ne pobijedi. U scenariju u kojemu bi Ukrajina pobijedila, kaže Štengl, a Lasagna bio drugi, organizacija bi se ponudila drugoplasiranom i HRT bi bio voljan organizirati Eurosong.
Istina je, ako prethodni pobjednik iz nekog razloga nije u mogućnosti organizirati natjecanje ili to jednostavno ne želi, neka druga zemlja uskače i organizira natjecanje.
To u teoriji može biti bilo koja druga zemlja, čak i drugoplasirana. Dakle, Hrvatska zaista može prihvatiti biti domaćin Eurosonga ako bude druga. No, to se vrlo rijetko događalo kroz povijest natjecanja.
Kad pobjednik nije mogao ili nije želio organizirati Eurosong, većinom je uskakao netko iz Big 5
Eurosong na nogama drži Big Five, pet zemalja koje su najveći financijeri natjecanja. To je onih pet zemalja koje su svake godine automatski u finalu. Te zemlje su Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija i Španjolska.
Kroz 69-godišnju povijest Eurosonga, obično je jedna od tih zemalja uskakala kada pobjednik nije htio ili nije mogao organizirati natjecanje.
Tako je 1957. godine Eurosong umjesto Švicarske organizirala Njemačka, 1960. godine umjesto Nizozemske organizirala Velika Britanija, koja je i 1963. godine uletjela umjesto Francuske koja je natjecanje organizirala tri puta u pet godina i financijski se istrošila.
Nadalje, Velika Britanija je uskočila i kada 1972. godine Eurosong nije mogao organizirati Monaco, kao i 1974. kada ga nije mogao organizirati Luksemburg. Velika Britanija je Eurosong ugostila i prošle godine, nakon što Kijev nije bio u mogućnosti ugostiti natjecanje.
Ne postoji jasno pravilo u kojemu EBU drugoplasiranom prvom mora ponuditi organizaciju. To se događalo, pogotovo na juniorskom natjecanju, ali to nije striktno pravilo Eurosonga.
Dovesti Eurosong u Zagreb, a ne pobijediti je suludo. Eurosong košta i do 30 milijuna eura
U scenariju u kojemu bi Baby Lasagna natjecanje završio na drugom mjestu, a HRT potrčao ugostiti natjecanje, šefovi Dore i nacionalne televizije morali bi organizirati najveći televizijski događaj u povijesti Hrvatske. I tu dolazimo do odgovora na pitanje zašto su velike zemlje uskakale organizirati Eurosong - zato što je organizirati Eurosong ogroman trošak za nacionalnu televiziju domaćina.
Eurosong se financira članstvom u EBU-u koje plaća svaka zemlja sudionica. EBU svake godine od članarina zarađuje od 7 do 10 milijuna eura. Ukupni troškovi Eurosonga penju se i do 30 milijuna eura. U tom slučaju bi Hrvatskoj, odnosno HRT-u trebalo i do 20 milijuna eura za natjecanje.
Na službenim stranicama Eurosonga jasno stoji da većinu troška samog događaja na sebe uzima domaćin. Doprinos od strane domaćina je od 10 do 20 milijuna, ovisno o mogućnosti, a računa se i na doprinos grada u kojemu se Eurosong održava.
Izrael je, recimo, Eurosong posljednji put organizirao 2019. godine i tada je njihova nacionalna televizija od vlade posudila nevjerojatnih 18.8 milijuna dolara iako su se tome protivili šefovi EBU-a.
Ogromnom trošku organizacije Eurosonga televizije se izlažu nakon što na Eurosongu pobijede i to je jedna vrsta obaveze prema izvođaču, naciji, publici i samom eurovizijskoj zajednici.
Uhvatiti se organizacije Eurosonga nakon što se na njemu ne pobijedi je jednostavno suludo i ne postoji nijedan razlog zašto bi HRT to trebao napraviti. To vjerojatno zna i šef Dore, ali se morao oprati pred gledateljima koji o ovoj temi pojma nemaju.
@hrvatska_radiotelevizija ♬ original sound - HRT
Nismo pobijedili, za utjehu nam dajte da potrošimo 10-20 milijuna eura
Cijelo vrijeme, dakle, govorimo o scenariju u kojemu bi Hrvatska natjecanje završila na drugom mjestu. U tom scenariju ne postoji apsolutno nijedan razlog zašto bi se HRT, državni budžet i Grad Zagreb izlagali tolikom trošku. Euforija oko eventualnog drugog mjesta ne Eurosongu splasnuti će već do kraja ljeta, a Hrvatskoj će ostati utješna nagrada koja košta milijune eura.
Dolazimo do zaključka da su šefovi Dore već namjerili svinjariju koju su napravili Baby Lasagni okrenuti u svoju korist i ne zaustaviti se na tome. Oni namjeravaju cijelu javnost uvjeriti da su toliko sjajni da će čak i Eurosong dovesti u Hrvatsku.
Tako su sinoć potpuno random u pitanja u Otvorenom uvrstili i hvalospjev o tome kako su na Doru doveli Francuza i kao najveći uspjeh izdvojili njegovo a capella pjevanje. Francuzima je svake godine prijeko potrebna promocija pjesme jer su već desetljećima na natjecanju neuspješni. Francuzi su spremni za bolju vidljivost doći čak i u Hrvatsku.
I za kraj, Tomislave Štengl, niste sinoć morali spominjati ovaj suludi scenarij organizacije Eurosonga s drugog mjesta u finalu kako biste se oprali pred javnosti. Eurovizijska zajednica je toliko miroljubiva i pozitivna da je sinoć bilo dovoljno reći: "Sorry, Marko. Oprosti, pogriješili smo. Oprosti, vrijeme nas pregazilo. Oprosti, napravit ćemo sve da pobijediš."
Da ste samo to rekli, danas biste na platformama Eurovizije bili skoro jednaka zvijezda kao i Marko.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.