Foto: CPG
JEDNOG jutra, na dalekom tropskom otoku, mali kokosov orah tužno je visio s palmine grane. Sve što je želio bilo je da vidi svijet. Mama palma uporno mu je govorila da može vidjeti sve s vrha njenog stabla... Na tisuće brodova, tristo malih otoka, velike valove, moćne vjetrove... Ali ne, mali kokos želio je više! Puno više!
Želio je posjetiti sve otoke, kotrljati se niz planine i ploviti po uzburkanoj vodi. Znao je da postoje i druga bića koja žive negdje daleko, u prašumama i golemim pustinjama. Želio je vidjeti i vulkane o kojima su mu pričali prijatelji s drugih otoka. Naš mali kokos bio je usamljen, osjećao se zarobljenim na tropskom otoku i zbog toga je bio tužan i nesretan.
Njegovi prijatelji koraljići stalno su mu govorili: ”Hajde! Skoči u more i otplivaj s ovim predivnim ribicama!”. A kokos bi im odgovarao: ”Uskoro krećem! Samo još malo da razradim plan!”.
I tako, iz dana u dan, kokosov oraščić smišljao je kako da pobjegne s drveta i konačno upozna svijet. A onda se jednog toplog jutra na otoku pojavila djevojčica po imenu Maša. Šetala je po bjeličastom pijesku i zadivljeno promatrala okolinu. Podigla je pogled prema palminom drvetu i ushićeno povikala: ”Mama! Tata! Želim onaj mali kokos!”
Tog trena, naš kokosić je shvatio da je to njegova šansa. Počeo se brzo ljuljati naprijed – nazad, naprijed – nazad, naprijed – nazad... i BUUUM!! Pao je točno u ruke djevojčici! Maša je bila oduševljena!
”Nosit ću ga svuda sa sobom!”, povikala je. Tako je i bilo... Ponijela ga je u hotel, oblačila ga, presvlačila, pjevala mu, pričala priče. Čak ga je povela i na krstarenje. Mali kokos bio je oduševljen! Nikada ranije nije vidio tako lijepe ribice i šarene koralje!
Jednog dana, Maša i njena obitelj uživali su u zalasku sunca i zvuku valova. A onda su otišli u restoran na večeru. Kada su naišli svirači, Maša je ostavila svoj kokos na stolu i prepustila se čarima bubnjeva. Plesala je cijele večeri sve dok konačno nije zaspala u tatinom krilu. Tata ju je uspavanu odnio u krevet, ali je zaboravio ponijeti i njenog malog prijatelja.
Ta noć je za malog kokosa trajala beskonačno! Nadao se da će se Maša vratiti i ponijeti ga sa sobom. Ali umjesto nje, zgrabio ga je namrgođeni konobar i odnio ga u kuhinju. ”Sutra ću te razbiti i popiti kokosovo mlijeko za doručak”, vikao je.
Cijelu noć kokosić je drhtao od straha. Razmišljao je samo o tome kako ga je njegova Maša napustila i kako je više nikada neće vidjeti. Nadao se da će ga se sjetiti i ipak se vratiti po njega...
S prvim zracima sunca, u kuhinju je ušao onaj konobar. Viknuo je: ”A, tu si! Sad ću te razbiti!”. Ali, taman kada je zamahnuo velikim čekićem, u kuhinju je sav zadihan utrčao Mašin tata, zgrabio kokos i uzviknuo: ”Stoj! Ne diraj taj kokos! On pripada mojoj kćerkici!”.
Hrabri tata ponosno je izašao iz kuhinje ostavivši posramljenog konobara da sebi napravi drugačiji doručak.
Za vrijeme doručka, Maša je neutješno plakala. Kada je ugledala tatu kako nosi njen omiljeni kokos, vrisnula je od sreće i potrčala mu u zagrljaj. Sutradan se cijela obitelj počela spremati za povratak kući. Dok su se pakirali, kokosić je bojažljivo pratio svaki Mašin korak, plašeći se da će ga opet zaboraviti. ”Zaista bi mi nedostajala ova draga djevojčica”, pomislio je.
Doduše, nedostajat će mu i njegov otok, ali bio je siguran da mu je mjesto pored Maše.
Njegova prijateljica nije ga zaboravila. Smjestila ga je u torbu od slame koju je svo vrijeme nosila sa sobom. Čak ni stjuardesi u avionu nije dozvolila da joj uzme torbicu. ”U njoj je moj ljubimac, uplašit će se ako ga ostavim samog”, rekla je zbunjenoj stjuardesi.
Maša je odrasla, a mali kokos i danas ”živi” u njenoj sobi. Smjestila ga je u divnu kutiju koju je oblijepila fotografijama otoka s kojeg ga je donijela. Njemu je u toj ”kućici” bilo lijepo, a on je Mašu podsjećao na divne dane djetinjstva i prelijepe trenutke koje je s roditeljima i bratom provela na dalekom, sunčanom, tropskom otoku.