NIKAD za sebe nisam govorio da sam navijač Borussije iz Dortmunda. Navijao sam uvijek samo za Dinamo, ali žuto-crni iz Dortmunda dragi su mi još od sredine '90-ih i onih kričavih zeleno-crnih dresova s legendarnom reklamom "Die Continentale". Oni su se mogli vidjeti tu i tamo u nekom prijenosu Lige prvaka i ponedjeljkom u kultnoj emisiji "Petica", koju se religiozno pratilo.
Nisi je smio propustiti jer su se sljedećeg dana u školi prepričavali svi golovi, a meni su najdraži bili uvijek oni od čupavog romantičara Andreasa Mollera, Karl-Heinza Riedlea, Stephanea Chapuisata i ostale "kričave" ekipe iz Dortmunda. Guštao sam kad su 1997. mrski mi Juventus razbili u finalu Lige prvaka i Borussia je otad uvijek bila moji drugi klub.
I to ime "Westfalendstadion" zvučalo je nekako moćno, impresivno. Westfalen, San Siro, Santiago Bernabeu i Old Trafford nama, tadašnjim klincima, bila su kao neka mjesta s drugog planeta. Svjetska čuda za koja nisi siguran da uistinu postoje i samo sanjaš da ćeš ih jednog dana vidjeti uživo, a kamoli na njima gledati utakmice.
Nogomet više nije kao na "Petici"
Bila su to vremena bez Skyscannera, Booking.coma, Airbnb-ja i ostalih servisa koji danas omogućuju da kad ti padne na pamet negdje otputovati, to organiziraš s dva klika na mobitelu. Na tim stadionima mogli smo završiti samo gledajući postere na zidovima u sobi ili na školskom igralištu u fejk dresovima s placa maštajući kako zabijamo na njima.
Danas, 25 godina kasnije, nogomet nije romantičan kao što je bio na "Petici". Ni Westfalen više ne nosi to mitsko ime, nego se zove puno komercijalnije - Signal Iduna Park. Ni mi više nismo klinci. Neke snove smo ostvarili, puno njih nismo, ali želim vjerovati da smo kroz svih ovih 40 godina uspjeli sačuvati dijete u sebi. Jer ako njega izgubimo, onda smo - stari.
Taj klinac u meni se opet probudio prošle subote u Dortmundu. Još dok smo vozili Autobahnom, putokazi "Dortmund" činili su mi se nestvarni, a kad sam konačno došao pred Westfalen, zaklecala su mi koljena.
Znam, glupo zvuči da jedan 37-godišnjak tako doživljava dolazak na nekakav stadion, ali ako ste se barem malo prepoznali u uvodu teksta, bit će vam jasno zašto. Na Autobahnu kilometarska kolona automobila iz kojih vise šalovi. Oko Westfalena more ljudi u žuto-crnom koje tu i tamo "onečišćuje" neki crveni dres, koji nitko krivo ne pogleda.
Gužva, ali nema čekanja
Westfalen, pardon, Signal Iduna Park je stadiončina kojom dominiraju oni ogromni, poznati žuti stupovi koji drže krov, a ispred njega je BVB FanWelt, Borussijin dućan koji izgleda kao omanji šoping-centar, a već sat i pol prije utakmice bio je opustošen. Ima još artikala, ali nema veličina jer je sve otišlo. Borussia u sezoni od "matchdaya" zaradi oko 40 milijuna eura.
Sat vremena prije utakmice na ulazima je gužva, ali od trenutka kad smo stali u red do trenutka kad smo sjeli na mjesto na tribini prošlo je možda deset minuta. Na stadionu se jelo i piće plaća isključivo Borussijinom stadionskom karticom, koja se može nabaviti na svakom koraku i "napuniti" eurima.
Kebab je 5.40, pivo ili sok 4.30 eura, jako puno ljudi je podmazano s već nekoliko piva, ali specijalaca nema nigdje iako se na sjevernoj tribini miješaju domaći i gostujući navijači. Sigurno bi dojurili u sekundi kad bi došlo do problema.
I Njemačka ima crne liste i problem s huliganima
Nisu Nijemci tratinčice, u Njemačkoj i dalje ima huligana i problema. No broj slučajeva navijačkog divljanja u Njemačkoj je u konstantnom padu u zadnjih 15 godina. Nijemci su odavno pokrenuli tzv. FanProjekte, društveno-odgovorni program koji radi na suradnji između klubova, ultraskupina, običnih navijača i policije, čiji se rezultati itekako vide. Europska gostovanja su druga priča.
Postoji i crna strana, a to je rigorozni policijski nadzor navijača, "crne liste" i brojne druge stvari protiv kojih se navijači bune, nekad čak i na sudu. Navijačke skupine tvrde da se njihove članove ponekad potpuno neopravdano stavlja na liste potencijalnih nasilnika iako s tim veze nemaju, a znali su dobiti i sud protiv policije.
Tako je jedan navijač Borussije 2019. godine dobio 9000 eura odštete jer ga je policajac udario nogom u glavu dok je ležao na podu i slomio mu vilicu. Policajca su snimili navijači, dali snimku kao dokaz i policajac je kažnjen i suspendiran.
Navijači izmiješani
Na Westfalenu nereda nema. Iza nas na tribini sjede majka u Borussijinom i kći u Bayernovom dresu. Kćeri je vidno neugodno jer mama urla Borussijine pjesme i savjetuje Terziću kako da rasporedi igrače, a par metara dalje od nas dvojica prijatelja u Bayernovim dresovima zafrkavaju dvojicu prijatelja u Borussijinim dresovima nakon što Goretzka u 33. minuti zabija za 0:1 iz prvog udarca Bayerna na gol.
Čitav stadion je utihnuo osim četiri-pet tisuća Bayernovih navijača koji, kao za vraga, sjede metar od mene. Eksplodirao je njihov dio stadiona, viju se crvene zastave i sve ide prema još jednom porazu Borussije u Der Klassikeru.
Dotad je Borussia bila bolja i imala jednu dobru šansu, ali je Neuer izvadio udarac Guerreira iz prvih rašlji. Bayern je za klasu jači od Dortmunda i igra pametno. Pušta domaćine da jurcaju i troše se i čeka kontru preko svojih munjevito brzih igrača. Davies, Sane i Moukoko brzi su na televiziji, ali uživo izgledaju kao da imaju raketu u guzici.
Borussia bolja, Bayern konkretniji
Tempo je pravi bundesligaški. Igra se brzo, nitko ne stoji na terenu, a sudac Deniz Aytekin pušta grublju igru. Ne zanima ga kukanje i traženje faula, samo odmahuje. Propustio je dati par kartona više, ali za 19 prekršaja, koliko je dosudio, pokazao je čak devet kartona. U prijevodu, faul je samo kad je stvarno faul.
Tri minute nakon gola Goretzke, Donyell Malen ima čisti zicer za 1:1, ali Neuer spašava Bayern. Prošle sezone je u tim šansama bio Erling Haaland. Da je njemu došla takva lopta, ni dva Neura ne bi mogla obraniti. Na poluvremenu javljaju da je na stadionu 81.365 navijača. Ausverkauft. Rasprodano.
"Žuti zid", najveća stajaća i najveća navijačka tribina u Europi, grmi čitavu utakmicu, ali ne staju ni Bayernovi navijači koji padaju u delirij nakon što Sane u 53. minuti točno ispred njih zabije za 2:0. Meyer ima loptu na ruci, ali grozno reagira i Bayern vodi 2:0. Navikli su pobjeđivati ovdje zadnjih godina.
Energija s tribina gura Borussiju
"E, jesam pogodio utakmicu", pomislio sam nakon tog gola jer je sad bilo preočito da će Bayern poderati Borussiju koja se mora otvoriti. Nije to Borussia kao iz Kloppove ere, Bayern je puno moćniji. No crpi Dortmund tu nevjerojatnu energiju s tribina, ne predaje se. Osjeća je i Terzić, koji ide "all-in". Ubacuje prvo mladu špicu Adeyemija, koji dvaput opasno bježi Stanišiću, a u 70. minuti ulazi i iskusni Anthony Modeste.
Strašnu akciju odigravaju on i Moukoko. Modeste bježi dotad bezgrešnom Upamecanu, vraća povratnu Moukokou, a ovaj pogađa na jedino mjesto na koje Neuer ne može doći. Mali ima 17 godina i zabio je Bayernu na Westfalenu. Kakav to osjećaj mora biti... Nabrijava 28-godišnjeg Emra Cana, maše prema tribinama. Ludnica.
Bayernovci do mene izgledaju malo zabrinuto. Bili su tu puno češće nego ja i znaju da Borussiji na Westfalenu ne treba puno da se probudi. "Auf geht's Dortmund...", ori se stadionom. A dolje na terenu - juriš! Kao da je netko puhnuo u onu ratnu trubu "ta-ta-ta-ta-ta-taaaa". Borussia navaljuje, decibela je sve više i ne možeš a da te ne ponese ta euforija.
Par minuta kasnije jednostavno mora biti 2:2, ali nije. Nisam jedini koji opet zaziva Haalanda jer Modeste u čistom ziceru promašuje loptu na tri metra od Neuera. Ne staju napadi, Coman dobiva drugi žuti i Borussia u četiri minute sudačke nadoknade ulazi s igračem više. Svi su na nogama.
Potpuni kaos
Duga lopta u šesnaesterac, Sule promašuje glavom. Korner. Tri minute do kraja. Meye s gola ide na korner, urlam na njega da se vrati, da je još prerano. Ne čuje me. Bayern izbija, ali Meyer ostaje u šesnaestercu. Bellingham vrti Mazraouija i ubacuje, Neuer boksa. Krov će eksplodirati.
Can opet ubacuje. Očajno. Čisti Stanišić, ali samo do centra. Adeyemi vraća dugu loptu u kazneni... "Ajdeeee", urlam kao budala za neki klub koji nije Dinamo. Loša lopta, ide u gol-aut ili... Eno Schlotterbecka, mrcine od 190 centimetara koji kao neko krilo spašava da ne izađe van. Devedesetpeta je... Ubacuje u peterac... "Evo gaaaaa", urlamo frend i ja... Guerreiru ide preko glave, ali tamo je još netko... EVO GAAAAAAA!!!
Potpuni. Kaos. Grlim onu ženu iza mene u Borussijinom dresu, neki lik iza nje mi pruža ruku i stišće je. Ne znamo gdje smo. Frend koji je došao sa mnom "samo zbog nogometa" mi se smije iako je i njega malo ponijelo, a s druge strane žuti zid se njiše lijevo-desno i stvarno izgleda kao da će se more navijača s te tribine jednostavno preliti na teren, a tribina se srušiti.
Slavlje kao da je osvojena Liga prvaka
Javlja se i spiker. "Tooooor fur den BVB. Mit der Nummer 20, Anthony..." A osamdeset tisuća ljudi skupa sa mnom: MODESTE! "Anthony..." MODESTE! Potpuni delirij. Grmi sve. Bio sam na nekim stadionima i derbijima u Europi, ali ovo mi je bilo posebno.
Kraj. Slavi se kao da je osvojen naslov prvaka, a ne izbjegnut poraz od Bayerna, čiji navijači do mene ne mogu vjerovati što im se dogodilo. Nitko ne ide sa stadiona još neko vrijeme, Terzić je na videozidu na rubu suza, a heroj Modeste s djetetom u naručju hoda terenom i maše tribinama.
Iznad mene dva navijača preko ograde pružaju ruku domaćim navijačima i čestitaju jedni drugima. Između njih nema policije, čelične mreže ili specijalaca. Sa stadiona izlaze jedni kraj drugih, ima dobacivanja dosta opasnih tipova, ali sve je u normalnim okvirima.
Bundesliga je to. Napadački, zabavan, totalni nogomet, ono što nogomet mora biti. Naravno, to je i ogroman biznis i vrti stotine milijuna eura, ali je i dio kulture jednog naroda, koji ga živi na najbolji način - uz alkoholno pivo na sigurnom stadionu, uz fenomenalnu atmosferu, čak i poneku baklju koja ne završi na terenu te uz rivalstva zbog kojih ne padaju glave.
A nema boljeg mjesta da ga se doživi od Westfalena, nestvarnog stadiona s postera i iz "Petice" koji, uvjerio sam se, ipak postoji. I ispunjava dječačke snove nas koji želimo vjerovati da smo u duši još uvijek djeca.