Foto: Index / Hina
JEDNOM prilikom me prijatelj, s kojim gledam i komentiram "Liga prvaka nogomet", s čuđenjem upitao zašto pratim HNL, i to često utakmice koje nemaju veze s Dinamom. Moj odgovor bio je bez prevelikog razmišljanja, refleksan - gledam HNL da se odmorim od nogometa. Često bih si vrtio tu rečenicu po glavi, intuitivno je osjećajući, ali ne znajući je objasniti. A onda dođu srpanj i kolovoz, mjeseci u kojima se široke mase opijaju na plažama diljem svijeta, a domaći ljubitelji nogometa bolno trijezne.
Rezultat zavaravajuć
Dinamo, Hajduk i Lokomotiva. Tri domaća predstavnika, tri prolaska. Dapače, Dinamova mlađa sestra izbacila je dosad čak dva suparnika i s tog aspekta HNL ima gotovo stopostotan učinak ovog ljeta. Pa ipak, ono što se prikazuje daleko je ispod svake ozbiljne europske nogometne razine. Nogomet bez smisla, uzoraka, dinamike i atrakcije, lišen apsolutno svake sportske i igračke logike samo je slučajno bio dovoljan za prolaz, u suprotnom bi dva najveća hrvatska kluba doživjela epsku blamažu. Nalet na snažnije suparnike pred kojima će se u pravilu bez borbe potpisati kapitulacija pokrenut će lavinu izgovora o teškim pripremama, manjku vremena ili sudačkoj nenaklonosti. Radi li itko išta protiv tih "nepremostivih" faktora?
Ako prođe, prođe
Drugačije se ne može opisati ono viđeno od Dinama i Hajduka. Lokomotiva, zbog svoje specifične situacije, one da je klub čiji je jedini smisao inkubacija Dinamovih rezervi, bez pritiska navijača i s puno mladih igrača koji traže proboj kod Velikog brata, u pravilu igra najdopadljiviji nogomet od svih naših klubova u Europi. Oni igraju nogomet bez plana i programa, bez suvislog uzorka u bilo kojoj fazi igre. Čekanje bljeska napadačkog trojca od Dinamove strane dok istovremeno cijela prednja linija igra dobrih 60 metara udaljena od obrane, a od tri srednja veznjaka jedan jednostavno nije dovoljno dobar distributer za najosjetljiviju poziciju u ekipi i presporo "snima" igru (Machado), jedan je prespor (Antolić), a jedan se trudi da navrat-nanos to nekako pokrpa (Rog). Dinamova rješenja u napadu sve su tanja, sve se više oslanja na individualnu kvalitetu bez ikakve podloge u pripremi igre. Što je dovoljno za HNL, za Europu nije.
Hajduk je tek koji tjedan s novim trenerom, ali neshvatljivo mi je da u 2016. godini postoji iole školovan trener koji ne vidi da se nogomet ne može igrati bez organizatora igre iz zadnje linije. I dok se svi koncentriraju na Ćosićeve i Nižićeve defenzivne manjkavosti, ovo je bio tip suparnika kod kojeg se puno više vidi koliko je Hajduk s njima dvojicom osakaćen ofenzivno. Ispred njih, čovjek koji bi trebao razigravati ekipu - Jefferson.
Otkad nema Ademija, defenzivno vjerojatno najbolji veznjak lige, ali ofenzivno jedan od najslabijih. Dug i trom korak, pomanjkanje svijesti oko svega što se dešava njemu iza leđa, a na toj poziciji se baš tamo dešava najviše toga. Uz pohvale za izbacivanje s crte, svakako treba primijetiti i to da je prilika legla nakon njegovog gubitka lopte. I gubi ih konstantno, bez ikakvog pritiska. Ta kombinacija po centrali terena najprije uvjetuje bočne vezne da se moraju spuštati suviše nisko da bi organizirali igru, što Hajduk vječno ostavlja bez dovoljno igrača u idućoj fazi i nigdje na suparničkom dijelu terena ne mogu ostvariti višak. Ako početna faza napada šteka, gdje te suparnik pušta i pritisak nije instantan - kako to popraviti "kasnije na terenu"? Prednja linija na čelu s Vlašićem puno prerano ulazi u sredinu gdje Hajduk sam sebi zatvara prostor i ostaje bez ventila kojim bi rasteretili napučenu centralu terena, pa se uglavnom traže ili bekovi koji kasne u napad, ili nerezonskim loptama netko od snažnijih napadača.
I svi nabrojani nisu ništa slabiji od svojih pandana iz Red Bull Salzburga ili Dile Gori koja će ih ponovo staviti na pripadajuće mjesto. Samo nemaju sistem koji bi te greške sakrio i nudio mogućnost ispravljanja, već ih nepostojanje istog gura u neizvjesnost vječitog ponavljanja.
Uzroci problema su različiti, sukus isti - guraj, sili, bauljaju po terenu i nadaj se da će se nešto dobro desiti. Ako prođe, prođe. Dok prolazi, dobro je. Bez imalo kontrole lopte dok je u vlastitim nogama, a samim time ni ritma ni suparnika. Slučajan nogomet. Čekanje da naletiš na goreg od sebe, a ništa ne radiš da ti ne budeš najslabija karika.
"Danas svi igraju nogomet"
Ova izlizana fraza čak je i točna u neku ruku. Danas su razlike u nogometu između "favorita" druge i treće nogometne klase daleko manje nego prije tridesetak godina. Otvaranje tržišta je omogućilo istovremeno i pametno i sustavno slaganje momčadi "manjih klubova", kao i kretensku potrošnju i krivu selekciju kod "većih". Problem je što su i Vardar i Iasi - loše ekipe. I dok se kod Makedonaca vidi trenerova ruka i u dvomeču su stvorili više šansi za gol, njihova priča nije ni po čemu drugačija od stotina drugih u kojima se slabiji suprotstavi jačem, pokaže više, ali nema dovoljno klase za privesti posao kraju. Poklone Sigalija i Schildenfelda (dobrim dijelom nastalih zbog neuigrane prednje linije koja traži loptu gdje to nije moguće i ostavlja stopere bez pravih rješenja na lopti) će prosječna "Europa liga momčad" kazniti s tri gola već u prvom poluvremenu. Kao što se, uostalom, to i ponavlja, iz godine u godinu.
S druge strane, Vardar vjerojatno u idućih 20 godina više neće odigrati utakmicu u kojoj će napraviti dva tako glupa i jeftina penala. To je cijena odrastanja, samo su ovdje Plavi, u odnosu na veći dio europske povijesti, na drugom kraju tog fenomena. Rumunji su propustili nekoliko šansi za nokautiranje Hajduka na Poljudu. Jedno izbacivanje lopte s gol linije iako su Rumunji imali dvije bolje šanse u istoj akciji i jedan pravovremen izlazak Stipice zbog koje je napadač slabo reagirao u 1 na 1 situaciji spasio im je obraz. Da tuga bude veća, za razliku od Makedonaca koji su i pokazali neke konture igre, Rumunji nisu pokazali baš ništa, i tek je tužna rumunjska nogometna svakodnevica u kojoj je posjedovanje licence postao kuriozitet razlog zašto su uopće u europskoj konkurenciji. Kada se maknu Vlašić, Sušić, vječno ozlijeđeni Ohandza i donekle Jefferson (uz propusnicu novim igračima koji nisu imali dovoljno vremena pokazati se ili ne pokazati), u čemu je razlika u utakmici između Hajduka i Iasija i drugoligaške utakmice u Hrvatskoj? U tempu, kompaktnosti, atrakciji, smislu, igri, na kraju krajeva - individualnoj kvaliteti? Ništa od navedenog je jedini točan odgovor.
Naličje sporta, ali ne kakvog bi svi htjeli
Opravdano je pitanje – je li iluzorno očekivati da Dinamo i Hajduk već sada pokazuju dobar nogomet? Nije. Svaki klub mora biti u realnim okvirima svojih ciljeva. Realni okviri Dinama i Hajduka u domaćem nogometu su sasvim jasni. Dinamo će biti prvak, Hajduk će biti dovoljno solidan u odnosu na konkurenciju da uđe u Europu. Odudaranja od ovog pravila na bazi su statističke greške. Što znači da cijela sezona i jednih i drugih stane u ova dva mjeseca, kada se sreća traži na travnjacima pod direktnim UEFA-inim pokroviteljstvom. Selekcija igrača i kadra koji bi trebali iznijeti taj teret iz tog se razloga može i mora, s obje strane, voditi dobar dio prethodne sezone. Paralelno s tim, definira se modus ekipe, stil i strateška snaga s kojom će optimizirati sve ono što je na raspolaganju. U Dinamu se to ne provodi jer služi kao bankomat obitelji Mamić i sportski segment je na desetom mjestu prioriteta, ali gotovo je matematički nemoguće na konto tolikog talenta i potencijala (za svoju razinu), igrati tako slab nogomet? I pritom se treba odmaknuti od primitivne ocjene koja se ostvaruje samo preko ulaska ili neulaska u Ligu prvaka. Platini je pomogao, ždrijeb je nekad naklonjeniji nego u drugim situacijama, i Dinamo je imao puno boljih momčadi koje su ispadale u pretkolima koje ovaj moderni u pravilu prolazi. Ali, koliko zaista dobrih utakmica Dinamo odigra godišnje, i u Europi i u HNL-u? Koliko kontinuirano igra smislen nogomet u kojem se vidi rukopis trenera i disciplina igrača koji izvršavaju svoje obaveze koje su im kristalno jasne? Tko imalo prati Plave, neće morati puno razmišljati o odgovoru.
Hajduk je još posebniji. Projekt kojeg su navijači izdigli iz pepela sportski segment kluba vrlo uspješno sabotira iz sezone u sezonu. Vrludanja s trenerima i kadrom možda nikad nisu bila vidljivija nego prošle sezone, a koja je kulminirala smjenom Burića, tipa koji je sušta suprotnost svemu čemu se tradicionalno aleaština divi - miran, samozatajan, studiozan i odgovoran tip koji grešku traži najprije kod sebe a onda u svijetu koji ga okružuje. Koji je to veliki cilj sportske politike on propustio realizirati pa je zaslužio otkaz? Još jednom, najslabiji segment splitskog kluba kukavički se sakrio iza smjene trenera, koji je radio vrlo dobar posao, u nemogućim uvjetima - razapet između nerealnih očekivanja i nejasnog smjera čitave priče u koju je uvučen.
Stagnacija Vlašića u protekloj polusezoni nije nikakva posljedica nedostatka kvalitete. Jedina bitna razlika između "nekog Vlašića" u Hajduku i "nekog Ćorića u Dinamu" nije u talentu ili potencijalu, već izričito u kontekstu. Dok si Dinamo može na konto dominantnosti dozvoliti dva "mulca" u igri i istrpjeti sve njihove greške jer će ostati zaboravljene zbog kvalitete koja će ih ispraviti, to kod Hajduka ne postoji. Ćorić igra s Ademijem, Soudanijem, Pjacom, Machadom i Rogom. Vlašić igra s Tudorom, Mastelićem, Juranovićem i Ćosićem. Dakle, nerijetko i većim "mulcima" od sebe. Ukoliko je klupski cilj najbolje od sebe plasirati, kako je moguće da struka ne vidi koliko otežava posao svojim udarnim snagama da budu dobri?
I time su i Dinamo i Hajduk, u drugačijim okolnostima, dobar reprezent nogometa na nacionalnoj razini, onog koji ne poznaje sustavan rad niti ima razrađenu strategiju napretka, školovanja i plasiranja dominantnih ideja i prepoznatljivih ciljeva. Improvizacija, fatalizam, bacanje kockice i stagnacija su zajednički nazivnik velike formule, a rezultat je uvijek - slučajan nogomet.