NAKON što je UEFA donijela odluku da prvak Europa lige ostvaruje plasman u Ligu prvaka, engleski klubovi su počeli sve više usmjeravati snage na to natjecanje. Ovo se posebno odnosi na ekipe koje čine "veliku šestorku" Premiershipa, a kroz nacionalno prvenstvo ne izbore Ligu prvaka.
Tako su od sezone 2015./16. finala Europa lige igrali Liverpool i Manchester United, dok je Arsenal prošle godine stigao do polufinala. Ove sezone do posljednje stepenice, finala koje će se igrati na Olimpijskom stadionu u Bakuu 29. svibnja, stigli su Arsenal i Chelsea učinivši tako Premiership prvom ligom koja je u istoj sezoni dala i finaliste Lige prvaka (Tottenham i Liverpool) i Europa lige.
Natjecanje koje je Englezima postalo važno
U sve jačoj konkurenciji koja vlada u Premiershipu, borba za plasman u Ligu prvaka samim tim postaje sve teža. U ovom trenutku peto i šesto mjesto zauzimaju Arsenal i Manchester United. I dok Topnici imaju samo teoretsku šansu za plasman u Ligu prvaka, United je uopće nema. Dva velikana europskog nogometa, prema ljestvici Premiershipa, neće sudjelovati u najelitnijem klupskom natjecanju na svijetu.
Arsenalu je tako finale Europa lige posljednja šansa da se vrati u Ligu prvaka. U sličnoj situaciji do prethodnog kola bio je i Chelsea, koji je iskoristio upravo Arsenalov kiks i osigurao Ligu prvaka sljedeće sezone.
Neizvjesnost borbe za jedno od prva četiri mjesta u Premiershipu tjerala je Arsenal i Chelsea da odu što dalje u Europa ligi. Da nije bilo tako, oni bi s mnogo manje motiva igrali to natjecanje jer smo navikli da Englezi godinama u Europa ligi/Kupu UEFA-e ne odlaze daleko.
To dokazuje i činjenica da su Englezi u posljednje četiri sezone, računajući i ovu, skupili jednak broj predstavnika u finalima Europa lige kao u čak 15 prijašnjih sezona (od 2000./01. do 2014./15.) - četiri predstavnika.
Navedeni podatak pokazuje da je Englezima Europa liga odjednom postala važna. Naravno, ne svima. I dalje ostaju primjeri poput Evertona i West Hama koji su tijekom posljednjih nekoliko sezona, koliko god to grubo zvučalo, svjesno ispadali iz ovog natjecanja. A postoji nekoliko objektivnih razloga zbog kojih je takav odnos prema ovom natjecanju bio razumljiv.
Chelsea imao prelagan raspored, Arsenalu lakše bilo protiv jačih ekipa
Naime, veliki je rizik u svom kalendaru redovito imati utakmice četvrtkom. U gustom rasporedu kakav imaju timovi Premiershipa, samo si rijetki to mogu dopustiti. Nadalje, nagrade koje daje Premiership na osnovu plasmana na kraju sezone dovoljno su visoke da se klubovi posvete prvenstvu, a ne Europa ligi. Uz to, činjenica je da vas ne može ponijeti euforija i da ne možete imati velik motiv kada preko puta vas stoje klubovi koji nisu zanimljivi vašim navijačima, a vama predstavljaju samo šansu za mogući kiks. Momčadi koje možete pobijediti, ali ta pobjeda neće biti ništa posebno.
Međutim, ako dolazite iz "velike šestorke" Premiershipa, onda je ono najmanje što svake sezone morate ostvariti - borba za Ligu prvaka. I tako Europa liga može postati glavna meta, kao što je bila Manchester Unitedu u sezoni 2016./17. kada je Jose Mourinho svjesno usmjerio snage na to natjecanje i žrtvovao mečeve Premiershipa. Na kraju se Unitedu to isplatilo nakon što je svladao Ajax u finalu i vratio se u Ligu prvaka.
Arsenal i Chelsea imali su i određenu dozu sreće što na putu do finala nisu imali teške okršaje. Posebno se to odnosi na Chelsea koji je u nokaut-fazi igrao protiv Malmöa, Dinamo Kijeva i Slavije Prag, da bi tek u polufinalu dobio zahtjevnog protivnika kao što je Frankfurt, koji ga je i namučio tako što je dvomeč odlučen penalima na Stamford Bridgeu.
Arsenal je igrao s BATE Borisovom i Rennesom na početku nokaut-faze i oba puta je poražen u prvim mečevima (0:1 i 1:3) koje je igrao u gostima, da bi kod kuće rutinski slavio i prošao dalje (oba puta po 3:0). Uslijedili su okršaji s Napolijem i Valencijom, ali Unai Emery je bez problema prošao te prepreke.
Zanimljivo je što su i Arsenal, i Chelsea stigli napraviti velike rotacije u kadru tijekom borbe za plasman u finale a da im se to nije obilo o glavu. To dodatno govori o snazi njihovih protivnika, ali i širini njihovog kadra.
Sarri pod pritiskom, Arsenal želi izbjeći treću sezonu bez Lige prvaka
Primjerice, Eden Hazard je počeo samo tri utakmice od prve minute u Europa ligi ove sezone u kojoj je Chelsea odigrao 14 utakmica; jednu u skupini, jednu u četvrtfinalu i jednu u polufinalu; Gonzalo Higuain je skupio samo 24 minute u osam nokaut-susreta; N'Golo Kante je upisao samo 489 minuta u svim susretima od početka natjecanja, David Luiz samo 480 minuta, Antonio Rudiger samo 360 minuta...
Emery se u Arsenalu nije mogao odmarati u istoj mjeri, ali je uspijevao nekako podijeliti minutažu među igračima tako da je šest igrača skupilo više od 700 minuta (od maksimalnih 1260 minuta) u ovoj sezoni Europa lige, dok su svi ostali igrali manje. Ipak, značajno je crpio Pierre-Emericka Aubameyanga, koji je u osam utakmica nokaut-faze čak njih šest igrao od početka do kraja, a uz to je bio i neizostavna figura u mečevima Premiershipa.
Kad govorimo o pritisku koji imaju Arsenal i Chelsea, o tome možemo govoriti iz dvije perspektive. Jedna je perspektiva samih klubova, a druga njihovih trenera.
Veći pritisak u finalu imat će Arsenal upravo zbog borbe za Ligu prvaka. Plasman u Ligu prvaka donosi više novca, povećava šansu da dovedete bolje i atraktivnije igrače, jednostavno postaje vaš katalizator za poboljšanje kluba. Arsenal je već dvije uzastopne sezone igrao Europa ligu i nužan mu je povratak u Ligu prvaka.
Kad govorimo o trenerima, pod znatno većim pritiskom je Maurizio Sarri, kojem je ovo finale šansa da osvoji prvi trofej u trenerskoj karijeri, a samim tim i u Chelseaju, s kojim je nakon penala izgubio od Cityja u finalu EFL kupa ove sezone.
Od Emeryja se, nakon odlaska Arsena Wengera, i nisu očekivale velike stvari, nekako se Arsenal tako postavio i na tržištu - potrošio je 81 milijun eura na pojačanja koja ionako nisu zvučna (Lucas Torreira, Matteo Guendouzi, Sokratis, Bernd Leno, Stephen Lichtsteiner...). Emery je svakako trener kojem je povjeren jedan projekt, i to u klubu koji je svjestan da trenutno ne može voditi utrku s najboljim engleskim i europskim klubovima.
Jedno od najjačih finala u povijesti
Na drugoj strani, Chelsea je, uz Christiana Pulišića koji stiže na ljeto za 64 milijuna eura, uložio skoro 150 milijuna eura u samo tri čovjeka - golmana Kepu, Jorginha i posuđenog Higuaina. Kada na priču o ulaganjima dodamo i to da je Chelsea prije dvije sezone bio pobjednik Premiershipa, da je prošle sezone osvojio FA kup te da je klub koji redovito mijenja trenere, onda je jasno da Sarri igra meč koji bi mu mogao odrediti sudbinu.
Chelseaju je otežavajuća okolnost to što mu je FIFA zabranila dovođenje igrača u iduća dva prijelazna roka, a takav epilog nikad nije ugodan, posebno kada se velikani raspituju za najboljeg igrača, što je u Chelseaju Eden Hazard. U takvoj situaciji lako dolazi do napetosti i stoga Sarriju sigurno nije lako. A opet, tu nije kraj. Sve je začinjeno američkom turnejom na koju će njegov tim otputovati samo 10 dana prije finala s Arsenalom. Nije lako biti trener Chelseaja.
Čeka nas finale u kojem jedan klub žarko želi povratak u Ligu prvaka, a jedan trener očajnički traži svoj prvi trofej u karijeri, što bi mu vjerojatno osiguralo i ostanak na klupi. Također, ovo finale možemo okarakterizirati kao jedno od najjačih u povijesti jer se sastaju klubovi koji su ipak svojom veličinom bliži završnici nokaut-faze Lige prvaka, a ne Europa lige.