Foto: Index
IZBORNIK Srbije Aleksandar Đorđević uživa na zadarskom suncu. Jedva pet dana prošlo je od bitke u finalu Eurobasketa, a Sale je već "preživio" doček u Beogradu, oproštaj Dude Ivkovića u Ateni i put za Zadar, gdje je otvorio najbolji predsezonski košarkaški turnir u Europi, Zadar Basketball Tournament.
Đorđević je iz odijela Srbije brzo uskočio u trenirku Bayerna, kluba u kojem se skrasio prije puta na Olimpijske igre u Riju prošle godine. No nas je zanimao Sale izbornik, ikona srpske košarke, čovjek koji je kao igrač i trener reprezentacije igrao u finalima svih velikih turnira.
Kada bismo ga htjeli predstavljati, spomenuli bismo, naravno kultne trice u njegovoj karijeri - 1992. u za pobjedu i naslov prvaka Europe Partizanove "djece rata" protiv Joventuta, pa 1997. godine na prvenstvu Europe za pobjedu Srbije nad Hrvatskom, u zadnjem napadu i prvom poslijeratnom susretu zaraćenih zemalja pod obručima - napisali bismo da je bio jedan od najboljih playmakera Europe, karizmatik, žestok lider i vrlo mudar igrač, po kojem su u Italiji, gdje je proveo gotovo desetljeće života, nazvali kretnju koja je izluđivala protivničke obrane. Bio je vođa na terenu, izraženih liderskih sposobnosti i mudrost. Napisali bismo i da su ga košarci učili oni koji su razvili tu igru na ovim područjima: Aco Nikolić, Željko Obradović, Moka Slavnić i Dušan Ivković, da ga je u reprezentaciju uveo Krešimir Ćosić, a izbacio veliki rival Dražen Petrović koji mu je nakon utakmice Cibone i Partizana, u lice mrtvo-hladno rekao da više nikada neće zaigrati za Jugoslaviju.
Salu Đorđevića nema potrebe predstavljati, ali treba njegov rad s reprezentacijom Srbije danas i tri velike medalje - to je priča zbog koje smo došli u Zadar i zbog koje smo se u razgovoru vraćali u prošla vremena, iako nismo imali puno vremena na raspolaganju.
Znamo sve o uspjesima srpske reprezentacije s kojom ste uzeli već tri velike srebrne medalje, no koliko je ova posljednja iskorak u vašoj trenerskoj karijeri? Uoči Eurobasketa ostali se bez sedmorice igrača, oprostio se Stefan Marković, redom su otpadali Bjelica, Simonović, Jokić, na koncu i Teodosić, a tijekom turnira otpala su još dvojica koje ste "po putu izmislili". Dogurali ste do finala i uzeli medalju. Kako se to radi, možete li pojasniti nama u Hrvatskoj?
"Dosad još nitko nije upotrijebio riječ iskorak. Ovo je jako lijepo pitanje. Da, napravio sam iskorak, kao i moja momčad. On je vezan za jednu ludu hrabrost i vjeru u ove momke i ovo što radimo svih ovih godina. Puno mi to znači, ponosan sam na njih, ponosan sam na ovo što smo napravili. Ovo je proizvod vrhunskog rada i odnosa, prije svega igračkog odnosa prema obvezama i planu koji smo stavili na papir."
Je li to ipak stvar pravih odluka u pravo vrijeme? Trebao vam je drugi play - našli ste Jovića. Kada je Bogdanović puštao u obrani, uskočio bi Štimac. Uostalom, napadom se dobivaju utakmice, a obranom turniri, kako ste svojevremeno kazali.
"Nismo imali sreće s ozljedama, ali nije dolazilo u obzir da to stavimo kao izgovor pred naciju i igrače koji putuju na Eurobasket. Ja sam tako odlučio, rekavši da je sastav promijenjen, ali ambicije ostaju iste. Potrudio sam se da prenesem tu svoju veliku vjeru u igrače, a iz njih i na teren. Imamo ludi natjecateljski karakter, snagu grupe koja vjeruje i živi zajedno, koja se druži i izvan terena, na što sam jako ponosan. Napravili smo puno u četiri godine, doveli smo i ljudske odnose u reprezentaciji do višeg nivoa. Nadam se da će ta atmosfera dugo trajati u srpskoj košarci."
Ključna je, dakle, luda hrabrost. Slavni trener Armanija Dan Peterson još davno je rekao da ćete biti izvrstan i hrabar trener. Rekao je, zapravo, da ste vi već kao igrač i organizator igre bili trener na terenu. Na Eurobasketu, protiv Litve, Srbija je nadoknadila minus od 12 poena. Niste se predali ni kad su Slovenci u finalu imali plus 12, poveli ste četiri minute do kraja.
"Ja sam jedini psiholog ove momčadi. Svatko od ljudi u tim donese određenu kvalitetu, ljudsku i igračku. Treba pronaći simbiozu različitih karaktera koja pomaže igračima da na terenu prikažu najbolju košarku. Reći ću vam, uslijed svih otkaza i problema, nije mi bilo teško. Iskreno vjerujem u ovo što radim. Smatram reprezentaciju Srbije svojom misijom, ne vuče me novac nego strast. Reprezentacija mi je dala puno dok sam bio igrač, daje mi puno i sada dok sam izbornik. Jednostavno sam presretan."
Playmakeri u pravilu postaju dobri treneri. Kako vi odgajate organizatire igre, a Hrvatska to ne može?
"Rad s mladima je ključ. Ne želim ulaziti u probleme Hrvatske. Recept? Ne znam. Iznenadilo me da nemate medalju već toliko godina u nizu. Mi smo osvojili svjetsko srebro i napunili igrališta između zgrada, djeca su opet uzela košarkašku loptu u ruke. Možda je to recept"
U Beogradu vas je dočekalo 20 tisuća ljudi, izjavili ste da ste "najponosniji Srbin". Unatoč porazu u finalu, Srbija je slavila. Kako je bilo?
"Uh, bilo je... Još me drži, i dalje sam najponosniji izbornik. Otišli smo na Eurobasket s pet debitanata. Doček je puno značio igračima koji se do sada nisu popeli na balkon. Ta tradicija živi od 1995. godine. Ljudi su nas dočekali s iskrenim poštovanjem i divljenjem. Srpski navijači i javnost poštuju medalju koju smo donijeli. Svi moramo biti ponosni."
Vi jako dobro znate kako je stajati na slavnom balkonu pred zgradom Skupštine. Godine 1995., nakon što ste u finalu Eurobasketa svladali Litvu i donijeli zlato u Beograd, kazali ste da je to pobjeda slobode. Zašto?
"To je bilo prvenstvo puno emotivnog naboja, prvo natjecanje nakon tri godine embarga kada smo zbog političkih sankcija bili ukinuti iz sporta. Plasirali smo se i donijeli zemlji zlatnu medalju. Odigrali smo povijesnu utakmicu protiv Litve."
Kako ste se uopće ohladili i stali? Zabili ste 41 koš, izgledalo je kao da možete još, unatoč bijesnoj publici koja je navijala za Litvu i protiv sudaca koji su vam pomagali?
Kako sam se zaustavio? Ah... Bilo je fenomenalno. Najbolja utakmica u mojoj karijeri."
Hrvatska je uzela broncu i tijekom svečanosti dodjele medalja sišla s postolja, na signal državnog vrha. Kako ste se vi osjećali nakon tog čina jer su zbog vas sišli s postolja?
"Pritisak državnih vrhova na sportaše bio je velik, i ne samo tada. Sjećam se kako su Zdovca uklonili iz reprezentacije Jugoslavije iz polufinala u Rimu. Bio sam tamo, svi smo zajedno plakali. Tako je bilo. Sportaši su se uvijek koristili u razne nacionalističke svrhe i interese. Neki pametniji su se isključili, neki su to radili iz uvjerenja, što je sasvim legitimno. Silazak s postolja? Ne mogu reći da je to bio ružan čin, ali je svakako bio neprimjeren za jedno tako veliko natjecanje. Nema opravdanja. Mi to danas prihvaćamo kao dio ludog vremena, ali to je bio nepotreban potez. Iste godine igrali smo kvalifikacije za Eurobasket u Sofiji, a reprezentacija BiH nije htjela igrati protiv nas iz političkih razloga. Ali hajde. Sportaši su često žrtve jer se nađu u tim situacijama koje ih obilježe ili ostanu ucrtane u njihov životopis."
U Ateni '95. družili ste se s hrvatskim reprezentativcima? Je li istina da ste se s Dinom Rađom grlili i pozdravljali u liftu, da vas nitko ne vidi?
"Istina je, bilo je napeto, između nas i njih za večerom bili su postavljeni drugi stolovi, zvali smo ih "EU stolovi". Itekako smo se družili i do danas smo ostali dobri prijatelji. To nam nitko ne može oduzeti. Isforsirano su nas razdvojili, ali naša prijateljstva prije raspada države su mnogo dublja i iskrenija. Spaja nas ono što smo zajedno proživjeli."
Spaja nas i trica koju ste nam zabili na Europskom prvenstvu dvije godine kasnije. Rimac je pogodio za Hrvatsku, ali zadnji napad bio je vaš. Srbija je opet otišla do kraja, a Hrvatska je nestala s košarkaške mape. Je li to ključni moment u vašoj karijeri?
"Da, trica Hrvatskoj na Eurobasketu značila mi je mnogo jer je bila prekretnica za naš srpski, u ono vrijeme jugoslavenski košarkaši put. Tko zna što bi bilo da je bilo obrnuto. O tome nitko ne razmišlja."
Nemamo vremena, ali bih htjela doznati kako komentirate krah hrvatske košarke?
"Ne bih se bavio Hrvatskom. Mi imamo našu zemlju, vi imate vašu. Radimo onako kako mislimo da je dobro, a ključna riječ je zajedništvo. Do njega se dolazi velikim radom, posvećenošću i odnosima u ekipi. Hoće li rezultat doći - to je već drugi nivo, ali moraju se zadovoljiti osnovni preduvjeti da igrač može optimalno prenijeti svoj talent na teren. Utakmice na Eurobasketu bile su jako teške, igrali ste protiv Rusije koja je bila apsolutni favorit za medalju. Odigrali ste dobro poluvrijeme, a potom ste pali. Teško mi je reći zašto."
Već u Rio de Janeiru kada ste nas pobijedili u četvrtfinalu Olimpijskih Igara, u najavi susreta kazali ste da Hrvatska ovisi o Šariću i Bogdanoviću. Možda je to problem Hrvatske?
"Imate talente, ali morate stvoriti cjelinu."
Imali ste i vi problema, reprezentaciju ste preuzeli nakon lošeg rezultata Dude Ivkovića 2013. godine. Kako ste odmah na sljedećem turniru došli do medalje?
"Vjerom u sve nas, radom, selekcijom. Vjerujem u ljude koje sam izabrao da sjede pored mene, vjerujem u ljude s kojima radim. Posao trenera je da prenese samopouzdanje na cijeli tim i stvori ambijent. Srećom, to mi je uspjelo te mi i dalje uspijeva. Neizmjerno sam zahvalan svima koji su mi pomogli. Srbija je jako uspješna u kolektivnim sportovima, a to je vezano uz naš karakter. Naše zajedništvo uvijek dođe do izražaja."
Što mislite o Sloveniji?
"Zasluženo, svaka čast. 11 Slovenaca i jedan Amerikanac su osvojili medalju. Sve čestitke Igoru Kokoškovu, on je jako zaslužan za slovensko zlato. Smeta me kada kažu da je Slovenija iznenadila. Nisu iznenađenje, ni blizu, a kamoli najveći šok u povijesti Eurobasketa. Tko prati košarku, zna da imaju dobre rezultate iza sebe."
O sucima više ne pričate?
"Ma, nebitno je. Nisu bili na nivou atletike, duela i košarke koja se igra na Eurobasketu, mnogi su došli na natjecanje iz zemalja gdje nema ovakvih turnira i igrača. Čestitam Slovencima, zasluženo su prvaci."
Slažete li se s usporedbama Luke Dončića i Dražena Petrovića, pune su ih novine?
"Nitko se ne može uspoređivati i mjeriti s Draženom, on je bio najbolji. Dončić je čudo, ali svoj je igrač i neka ide svojim putem. Sazrijeva brzinom svjetlosti, Real mu u tome pomaže i bit će jedan od najboljih."
To kažete iako vam je Petrović nakon utakmice Cibone i Partizana u lice rekao da više nikada nećete igrati za Jugoslaviju, a potom vas je tadašnji izbornik i skinuo s popisa.
"Da, rekao mi je da nikad neću igrati za Jugoslaviju, Duda Ivković me zaista nije vodio na turnir, ali danas razumijem. Trebalo je povesti još nekog tko je jak u obrani, a Dražen je uvijek mogao zabiti 40 poena. To su bila sportska rivalstva i bila su vrijedna. Nisam htio igrati s Draženom nego protiv njega, tako je bilo i s Rađom ili Kukočem."