DINAMO tvrdi da danas slavi svoj 110. rođendan. Zagrebački klub čak pet puta mijenjao je ime i već se krajem 90-ih, prema tadašnjoj povijesti, približavao stotom rođendanu. 1998. godine klub je slavio 95. obljetnicu osnutka, 2001. godine imao je pet godina manje, a 2005. godine čak tri desetljeća manje. Tvrdili su tada kako je nogometni klub Dinamo osnovan 9. lipnja 1945. kao nogometna sekcija Fiskulturnog društva Dinamo, nakon što je komunistička vlast 1945. godine dekretom ukinula najpopularnije predratne zagrebačke nogometne klubove Građanski, HAŠK i Concordiju.
2011. godine Dinamova garnitura na čelu sa Zdravkom Mamićem pozvala nas je na proslavu stote godišnjice kluba koji se u potrazi za identitetom odlučio proglasiti sljedbenikom Građanskog.
Kako je Dinamo postao lutalica u vlastitoj povijesti
"Ovog ponedjeljka, 26. travnja, obilježavamo okruglih 110 godina od nastanka Gradjanskog, kluba koji je 34 godine kasnije, na skupštini 9. lipnja 1945. preoblikovan i preimenovan u današnji Dinamo. Prvo okupljanje i trening na Tuškancu, prva javna utakmica na srednjoškolskom igralištu, popularnoj 'Elipsi' iza Realne gimnazije, današnjega muzeja Mimara, prva utakmica na otvaranju tadašnjeg novog maksimirskog terena, domaćinstva u Kranjčevićevoj, Miramarskoj i, naposljetku, Koturaškoj.... Samo pogled na kulisu i brojnost igrališta na kojima je nastupao u statusu domaćina i na simboličnoj razini otkrivaju snažni i čvrsti purgerski duh: Gradjanski i potom Dinamo u cijeloj je svojoj povijesti prošarao Zagrebom uzduž i poprijeko, u počecima živio u skladu s kasnijim popularnim hitom 'Where I Lay My Hat is Home', i u tom svom pomalo nomadskom životu lutajući“ zagrebačkim četvrtima ujedno gajio duh samoga grada i uza sebe vezao široke mase kibica, drukera, navijača...", stoji danas u objavi kluba povodom rođendanske proslave.
Dinamo nije lutao samo zagrebačkim kvartovima nego je bio lutalica i u vlastitoj povijesti pa se od 1991. do 1993. godine opet naslanjao na HAŠK Građanski i nosio njegovo ime, a od 1993. do 2000. godine je, prema želji tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, preimenovan u Croatiju. Nasilne promjene Dinamove prošlosti navijači nikada nisu prihvatili te su 14. veljače 2000. godine u masovnom prosvjedu pred Maksimirom dočekali povratak jedinog imena kojim su nazivali svoj klub. Deset godina kasnije klub je odlučio kako je NK Dinamo povijesni sljedbenik Građanskog, kao i legalni nasljednik Croatije, ali samo kada su u pitanju trofeji i zasluge, dok su se dugova prema bivšim igračima odrekli te 2004. godine poslali tadašnje dioničko društvo NK Dinamo u stečaj. Nastala je famozna udruga građana kojoj je 2010. godine u ime dodan i prefiks GNK, kao dodatna poveznica s Građanskim, klubom osnovanim na današnji dan, 1911. godine.
Istina je da je klub posljednjih desetljeća bio sve osim građanskog, a ponajprije poligon za privatno bogaćenje jedne obitelji, što potvrđuju i presude Mamićevom klanu za tešku pljačku Dinama.
Jedno trivijalno pitanje o Dinamu izvuklo je sve što trebate znati o ljubavi prema klubu
Kada bismo o ovoj temi razgovarali s legendama kluba, nismo pretpostavljali da će nam njihovi stavovi poslužiti kao predložak za prigodan tekst na današnji dan. No ispostavilo se da odgovori na sasvim jednostavno, trivijalno pitanje objašnjavaju kompleksnost i rašomon jednog kluba bolje nego svi njegovi povjesničari, kroničari i autokrati koji su ga prisvajali.
Baš na dan presude Zdravku Mamiću u Indexovom studiju je gostovao Robert Prosinečki, velikan koji je za Dinamo odigrao praktički samo dvije utakmice. Kada se sredinom devedesetih vratio u klub za koji od rođenja navija, to više nije bio Dinamo, nego Croatia. Nismo imali ni najmanju namjeru s Robijem razgovarati o Tuđmanu i Mamiću, imenima koja su već dovoljno opteretila Dinamovu prošlost i budućnost, a sasvim slučajno izletjelo nam je pitanje za koje smo već sljedeće sekunde pomislili da teško može biti gluplje.
"Kad pričamo o Dinamu... Robi, što je to Dinamo?"
Čekala sam da me pogleda i uzvrati protupitanjem je li ovo neka zajebancija. Ali ne samo da me nije pogledao nego sam mu potpuno nestala iz fokusa i priče koja je uslijedila. I koja je trajala i trajala.
Prosinečki: Dinamo je ono kad se moj otac vratio iz Njemačke da bi njegov sin mogao tu igrati
"Dinamo... Za Dinamo me veže puno stvari. Bio sam svugdje u svijetu i ljudi o meni misle svašta, ali... Dinamo je ono kad se moj pokojni otac vratio iz Njemačke gdje je radio, a sve kako bi njegov sin mogao igrati za Dinamo. Za obitelj je Dinamo bio velika stvar. Dogodile su se neke stvari pa su ljudi komentirali da sam nakon njih malo manje dinamovac, ali ključno je da se moja obitelj vratila u Hrvatsku zbog Dinama. Mom ocu se ispunila želja i to je nešto posebno i veliko. Posebno je važan moj drugi povratak, kada sam se u klub vratio iz Španjolske. Miran sam. Volim Dinamo. Igrati za taj klub bila je najveća stvar za mene kad sam bio klinac", pričao je i u dahu nastavio:.
"To nije Mamićev Dinamo. Stalno svi govore da je to Mamićev Dinamo, ali Dinamo je naš. Mamić je tamo bio predsjednik ili što je već bio, ne znam ni ja. Znate, kad je Abramovič došao u London, on je uzeo jedan klub i platio ga. To je onda postao njegov klub. On sve najbolje zna... Ali znam i ja da to nije njegov Dinamo."
S Prosinečkim smo o Dinamu razgovarali vjerojatno stotinu puta, službeno ili neslužbeno, s povodom ili bez njega, ali nikad nismo uspjeli dobiti više od nekoliko riječi i gestikulacija koje su jasno govorile da ga tema iritira.
Vlaović: Kao dijete nisam ni znao da postoje drugi klubovi
Kasnije je u Indexov studio došao Goran Vlaović, koji je na isto trivijalno pitanje odgovarao sjećanjem na ono što je Dinamo značio u njegovoj obitelji.
"Ja moram iskreno reći, koja su prva sjećanja u životu, ono najdalje čega se mogu sjetiti... Pa ja uopće nisam znao da postoji neki drugi klub osim Dinama. Bilo je samo Dinamo, Dinamo, Dinamo. Tako je i ostalo, iako sam prije Dinama igrao u Osijeku. Ja sam cijeli život ostao navijač Dinama."
Šimić: Moja djeca, nažalost, to neće doživjeti
Kada nam je još jedan dinamovac, Dario Šimić, opisao riječ Dinamo kroz slike odlaska na utakmice u šampionskoj 1982., već smo imali jasan obrazac. Dinamo je prije kluba, dioničke zadruge, udruge i privatne prćije bio - obitelj.
"Žao mi je što moja djeca nikada neće doživjeti ono što sam ja doživio na Maksimiru kada sam kao malo dijete gledao utakmice s krcatih tribina. Sa sobom sam nosio Cicinu lutku", rekao nam je Šimić i dodao:
"I Tuđman je bio navijač koji je jako volio Dinamo, ali bila je greška što mu je odlučio promijeniti ime. To nikada nije zaživjelo."
Na koncu, najemotivniju priču o obitelji Dinamo ispričao nam je tip od kojeg to nikad nismo očekivali, tip koji generalno uopće ne voli pričati, posebno ne s novinarima i posebno ne o Dinamu. Kada smo Igora Bišćana pitali što mu to ime znači, više ga nismo mogli zaustaviti.
Bišćan: Moja mama je na svakoj utakmici sjedila ispred prvog reda i udarala po limu
"Moja je mama bila luđak i to je jako čudno jer obično očevi prenose to na svoje sinove. Ona je odrasla parsto metara dalje od stadiona i bila je baš luda za Dinamom. Svaku večer išla bi na Kvatrić po novine i čitala sve o Dinamu, od prvog od zadnjeg slova. Išla je u Haulikovu ulicu, gdje je nekad bilo sjedište kluba, jednom tjedno na sastanak, samo da bi čula novosti iz kluba. Bila je pomalo ekstremna i prenijela je to na mene i na mog brata. Svake godine mama bi dobila Dinamov kalendar i on je visio na zidu. Ja i brat smo gledali te igrače i maštali da jednog dana obučemo dres s grbom Dinama. I onda jednom kad se nađeš na tom kalendaru, kad imaš dokaz da si stvarno igrao za taj klub, onda su snovi ispunjeni. Moja mama je iz kuće mogla vidjeti kako se pale reflektori na Maksimiru prije utakmice i nitko ju više nije mogao zadržati u kući. Dva sata prije utakmice stigla bi na ulaz, svi su je tamo znali. Dobila bi svoju zastavu i otišla bi na svoje mjesto na istok, ali ne na tribinu, ne u prvi red, nego dole ispred reklama. Naslonila bi se na te limene reklame, dakle ispred prvog reda, i udarala po limu cijelu utakmicu", rekao nam je Bišćan.
Zaustavio se na trenutak, samo kako bi pronašao riječi da može završiti priču o Dinamu koja se za njega kao i za mnoge druge dinamovce preklapa s pričom o onome što jesu i što su jedino htjeli biti.
"Mogao bih ispričati bezbroj priča o ljubavi prema klubu, a onda se dogodi da ti i klub više nemate tako dobar odnos. Više to nije ni blizu ta emocija. I to je šteta, ali ne samo zbog mene nego zbog svih onih drugih obitelji koje su voljele i koje su zapravo bile taj klub."