U GRADU uz Dravu ništa nije odavalo da Slovenija živi veliki nogometni dan. Probajte se sjetiti atmosfere koja je vladala na našim ulicama nakon utakmice s Japanom u Francuskoj '98. To se teško može usporediti s vibrom koja je vladala u drugom najvećem slovenskom gradu dok su Kekovi igrači na jugu Afrike pokušavali izboriti plasman u osminu fnala SP-a. U Mariboru svi "delaju" i s vama će radije popričati o politici nego o nogometu.
"Na referendumu za Europu zaokružite da! Vjerujte mi, konkurencija će ući na tržište, sve će vam biti jeftinije", savjetovao nas je vlasnik lokalne pizzerije, dok smo mi njemu objašnjavali kako je lijepo biti među najbolje tri nogometne momčadi svijeta.
Iza nas, na plazmi, blijedi Rooney taman je napuštao igru. Desetak minuta Sloveniju je dijelilo od osmine finala. Za njih je važniji teren bio onaj na kojem su Amerikanci i Alžirci do posljednjeg daha držali pozitivnu nulu. A onda je Donovan pokvario san.
Nismo se nadali da ćemo među navijačima u Mariboru naići i na Hrvate.
"Ovdje radimo i navijamo za one koji vode. Znate Slovence, malo su zadrti kad je u pitanju nogomet", govorio nam je jedan sugrađanin, ispijajući Laško.
Sudac je odsvirao kraj i presudio nam u potrazi za nogometnom euforijom....
Donovan je bio njihov Senturk.