DINAMO se polako vraća svom gradu i navijačima. Bit će to dugotrajan proces i trajat će barem onoliko dugo koliko ga je jedna obitelj krala Zagrebu.
Građanski klub postao je privatna razvalina i poligon za teški kriminal, a tisuće njegovih navijača izbačeni su iz Maksimira kako bi ustupili mjesto nekim podobnijim, kupljenim kreaturama, koje su zauzvrat dale legitimitet ubojstvu svog kluba.
Dinamo je danas posljednje utočiste bjegunca Zdravka Mamića i jedino mjesto gdje njegova riječ još ima neku težinu. No, nakon desetljeća šutnje, konačno govore i oni kojima klub treba pripadati i bez kojih njegove velike pobjede nemaju baš nikakvog smisla. Progovorili su tiho i stidljivo, ali bilo je dovoljno za početak.
Na ulicama Zagreba njegovi građani konačno bez straha i srama pokazuju koliko im je Dinamo falio. Od Svete Klare do Dubrave posljednjih mjeseci neprestano niču novi grafiti, murali i poruke klubu koji jače nego ikad treba podršku svojih ljudi. Maksimir će ih opet čuti, sigurni smo u to. I ne samo sutra protiv Šahtara, kada se piše povijest, već i u onim malim utakmicama na koje se dolazi zbog jedne stare ljubavi, jer sve drugo nije opcija. Kada danas vidimo Zagreb, znamo da borba za Dinamo nije gotova. Ona je tek počela.