Netočnom i uvredljivom Granić smatra Drnovšekovu izjavu da bi dug hrvatskim štedišama bio vraćen da je zagrebačka filijala Ljubljanske banke radila i nakon 1992. Tome u prilog iznio je podatak da je ta banka u Hrvatskoj radila do kraja 1995., a da joj je žiro račun ukinut tek u srpnju 2000.
DC smatra da Hrvatska može dozvoliti ponovno otvaranje zagrebačke filijale Ljubljanske banke samo ako Slovenija odluči vratiti dug hrvatskim štedišama i ako pitanje prenesene štednje riješi bilateralnim dogovorom, a ne sukcesijom.
Ako Hrvatska uistinu želi rješiti dug Ljubljanske banke ne smije prihvatiti nikakva parcijalna rješenja i ne smije dozvoliti rad te banke u Zagrebu bez sveukupnog dogovora, jasne namjere Slovenije da vrati dug hrvatskim štedišama i državi, rekao je.
"Dug hrvatskim štedišama je privatno-pravni odnos i Ljubljanska banka mora ga cjelovito regulirati zajedno s redovnim i zateznim kamatama. Ako ga banka odbije tako regulirati, hrvatska Vlada dužna je pomoći hrvatskim štedišama i njihovim legitimnim zastupnicima u tužbama u Hrvatskoj i svijetu", istaknuo je.
"Slovenija je u srpnju 1994. donijela ustavni zakon kojim je ukinula staru banku i svu aktivu prenijela na novu Ljubljansku banku, onemogućivši tako tužbe hrvatskih štediša i izvršavanje tih tužbi kod hrvatskih sudova", upozorio je Granić.
Rekao je da Hrvatska ne smije ratificirati sporazum o sukcesiji prije nego sazna gdje je nestalo 590 milijuna američkih dolara od ukupno 650 milijuna sukcesijske mase koja se nalazila u četiri strane mješovite banke.
Granić drži da se većina od tog nestalog novca (oko 280 milijuna dolara) nalazi u frankfurtskoj banci, koja je u većinskom vlasništvu Slovenije, a koja, tvrdi, ne želi izvijestiti gdje se nalazi taj novac.
"To Hrvatska svakako mora utužiti, a odustati od tužbe jedino ako od Slovenije dobije precizne podatke gdje je taj novac", rekao je.
(Hina) tr sšh