Gotovo sedam godina nakon što je mjanmarska vojska ubila tisuće muslimanskih Rohinja, što je UN nazvao “etničkim čišćenjem iz udžbenika”, ta ista vojska sada traži njihovu pomoć. Iz intervjua s Rohinjama koji žive u mjanmarskoj saveznoj državi Rakhine, BBC je doznao da je najmanje 100 njih unovačeno posljednjih tjedana da se bore na strani hunte. Sva su im imena promijenjena kako bi ih se zaštitilo.
“Bio sam uplašen, ali sam morao otići”, kaže 31-godišnji Mohammed, pripadnik naroda Rohinja koji ima troje male djece. Živi u blizini glavnog grada Rakhinea, Sittwea, u kampu Baw Du Pha. Najmanje 150.000 interno raseljenih Rohinja bilo je prisiljeno živjeti u kampovima za raseljene u prošlom desetljeću.
Naređivali mlađim muškarcima da se jave na vojnu obuku
Sredinom veljače vođa kampa došao mu je kasno navečer, govori Mohammed, i rekao mu da će morati na vojnu obuku: “Ovo su zapovijedi vojske. Ako odbiješ, prijetili su da će nauditi tvojoj obitelji”. BBC je razgovarao s nekoliko Rohinja koji su potvrdili da su vojni časnici obilazili kampove i naređivali mlađim muškarcima da se jave na vojnu obuku.
Strašna je ironija za ljude poput Mohammeda da se Rohinjama u Mjanmaru još uvijek uskraćuje državljanstvo i da su podvrgnuti nizu diskriminirajućih ograničenja - poput zabrane putovanja izvan njihovih zajednica.
Deseci tisuća Rohinja protjerani su 2012. iz mješovitih zajednica u saveznoj državi Rakhine i prisiljeni živjeti u bijednim uvjetima u kampovima. Pet godina kasnije, u kolovozu 2017. godine, 700.000 Rohinja pobjeglo je u susjedni Bangladeš, nakon što je vojska protiv njih pokrenula brutalnu operaciju čišćenja tijekom koje su počinjene tisuće ubojstava i silovanja i spaljena njihova sela. Oko 600.000 njih još uvijek je tamo.
Suđenje za genocid
Mjanmar se sada suočava sa suđenjem za genocid na Međunarodnom sudu pravde u Haagu zbog postupanja prema Rohinjama.
To što ih ista vojska sada prisilno novači znak je njezina očaja nakon što je nedavno izgubila ogromne dijelove teritorija u Rakhineu od strane etničke pobunjeničke skupine zvane vojska Arakana. Deseci Rohinja u Rakhineu ubijeni su topništvom i zračnim bombardiranjima.
Vojska je također pretrpjela značajne gubitke u borbama s oporbenim snagama u drugim dijelovima zemlje - u subotu je izgubila kontrolu nad Myawaddyjem, gradom na istočnoj granici s Tajlandom. Većina kopnene trgovine u zemlji prolazi ovom vitalnom rutom.
Hunta je također izgubila veliki broj vojnika, koji su ubijeni, ranjeni, predali se ili prebjegli u oporbu, a zamjene im je teško naći. Rijetki žele riskirati svoje živote zbog nepopularnog režima. A Rohinje strahuju da je to razlog zbog kojeg su ponovno na meti - da budu topovsko meso u ratu koji hunta, čini se, gubi.
"Učinili su nas kako puniti oružje"
Mohammed je rekao da su ga odvezli u bazu 270. bataljuna lakog pješaštva u Sittweu. Rohinjama je zabranjeno živjeti u gradu otkako su protjerani tijekom nasilja 2012. godine.
“Učili su nas kako puniti oružje i pucati. Također su nam pokazali kako rastaviti i ponovno sastaviti pušku”, rekao je Mohammed.
U videu kojeg je pregledao BBC može se vidjeti još jedna skupina Rohinja vojnih obveznika kako prolaze obuku za pušku BA 63, starije standardno oružje koje koriste oružane snage Mjanmara.
Mohammed je bio na obuci dva tjedna, a zatim je poslan kući. Ali nakon samo dva dana pozvan je natrag, ukrcan u čamac s 250 drugih vojnika i vožen pet sati uz rijeku do Rathedaunga, gdje je bila u tijeku žestoka bitka s vojskom Arakana za kontrolu nad tri vojne baze na brdima.
"Nisam imao pojma zašto sam se borio"
“Nisam imao pojma zašto sam se borio. Da su mi rekli da pucam na Rakhine, pucao bih”, kaže Mohammed.
Tu se borio 11 dana. Nedostajalo je hrane, nakon što je granata pala na kolibu sa zalihama. Vidio je kako je nekoliko vojnih obveznika Rohinja ubijeno u granatiranju, a on je ranjen od šrapnela u obje noge i vraćen je u Sittwe na liječenje.
Arakanska vojska je 20. ožujka objavila fotografije iz bitke, nakon što je preuzela kontrolu nad trima bazama, na kojima se vidi nekoliko leševa, od kojih su najmanje tri identificirana kao Rohinje.
“Dok sam bio usred bitke, cijelo sam vrijeme bio prestravljen. Stalno sam razmišljao o svojoj obitelji”, rekao je Mohammed: “Nisam mislio da ću ikad morati ići u rat. Samo sam želio ići kući. Kad sam došao kući iz bolnice, zagrlio sam majku i plakao. Osjećao sam se kao da sam ponovno rođen”.
Drugi novak bio je Hussain iz kampa Ohn Taw Gyi, koji je također u blizini Sittwea. Njegov brat Mahmoud kaže da je odveden u veljači i da je završio vojnu obuku, ali se sakrio prije nego što su ga poslali na prvu liniju.
Što kaže hunta?
Vojska niječe da je koristila Rohinje u svojim bitkama s vojskom Arakana. General Zaw Min Tun, glasnogovornik hunte, rekao je za BBC da ne postoji nikakav plan da ih se pošalje na prvu liniju: “Želimo osigurati njihovu sigurnost, pa smo ih zamolili da sudjeluju u vlastitoj obrani”.
Ali u intervjuima za BBC, sedam Rohinja u pet različitih kampova za raseljene u blizini Sittwea reklo je istu stvar: da znaju za najmanje 100 Rohinja koji su ove godine unovačeni i poslani u borbu.
Kažu da su patrole vojnika i dužnosnika lokalnih vlasti dolazile u kampove u veljači kako bi najavile da će mlađi muškarci biti mobilizirani, isprva govoreći ljudima da će dobiti hranu, plaće i državljanstvo ako im se pridruže. Bili su to snažni mamci.
Hrana u kampovima za raseljene postala je rijetka i skupa jer je eskalirajući sukob s vojskom Arakana prekinuo međunarodne isporuke pomoći. Uskraćivanje državljanstva u središtu je dugotrajne borbe Rohinja za ravnopravnost u Mjanmaru i jedan je od razloga zbog kojeg trpe sustavnu diskriminaciju, koju skupine za ljudska prava opisuju kao sličnu aparthejdu.
"Krivo ste razumjeli"
Međutim, kada su se vojnici vratili da odvedu novake, više nitko nije nudio državljanstvo. Na pitanje Rohinja zašto su oni kao nedržavljani podvrgnuti vojnoj obvezi, rečeno im je da su dužni braniti mjesto u kojem žive i to kao pripadnici milicije, a ne vojnici. Na pitanje o ponudi državljanstva, odgovor je bio: “Pogrešno ste razumjeli”.
Prema riječima jednog člana logorskog odbora, vojska sada zahtijeva nove popise potencijalnih novaka. Nakon što je vidio i čuo prvu grupu koja se vratila s bojišnice, rekao je ovaj Rohinja, nitko drugi nije bio voljan riskirati da bude regrutiran.
Stoga voditelji kampa sada pokušavaju nagovoriti najsiromašnije muškarce i one bez posla da se prihvate oružja, nudeći im uzdržavanje obitelji dok ih nema, donacijama prikupljenim od drugih štićenika kampa.
"Ovo nalikuje prisilnom radu"
“Ova kampanja novačenja je nezakonita i više nalikuje prisilnom radu”, rekao je Matthew Smith iz organizacije za ljudska prava Fortify Rights: “Postoji brutalna i perverzna korist od onoga što se događa. Vojska novači žrtve genocida u pokušaju obrane od nacionalne demokratske revolucije. Ovaj režim nema obzira prema ljudskim životima”.
Vojska Arakana bori se za autonomnu saveznu državu, a zajedno s drugim etničkim vojskama i oporbenim skupinama želi svrgnuti vojnu huntu i izgraditi novi federalni sustav u Mjanmaru. Sada nadomak pobjede u saveznoj državi Rakhine, vojska Arakana namjerava podijeliti državljanstvo svima koji su tamo nedavno živjeli, implicirajući da bi mogla prihvatiti povratak stanovništva Rohinja iz Bangladeša.
Raspoloženje se sada promijenilo. Glasnogovornik vojske Arakana, Khaing Thukha, rekao je za BBC da na regrutiranje Rohinja da se bore za huntu gledaju kao na “najgoru izdaju onih koji su nedavno bili žrtve genocida i onih koji se bore za oslobođenje od diktature”.
Vojsci bliski mediji također su dali publicitet onome što se činilo kao prosvjedi Rohinja u Buthidaungu protiv Arakanske vojske, iako su lokalni ljudi rekli za BBC kako sumnjaju da ih je organizirala vojska u pokušaju da zavadi dvije skupine.
"Bojim se da će me ponovno zvati"
Rohinje su sada prisiljeni boriti se za vojsku koja ne priznaje njihovo pravo na život u Mjanmaru, udaljujući se tako od etničkih pobunjenika koji bi uskoro mogli kontrolirati veći dio Rakhinea. Nekada su bili meta obje strane, a sada su uhvaćeni između dvije strane.
Vojska je Muhamedu dala potvrdu da se borio na njihovoj strani. Ne zna koliko to vrijedi, niti oslobađa li ga to buduće vojne službe. To bi ga moglo dovesti u nevolje s Arakanskom vojskom ako nastavi napredovati prema Sittweu i njegovom kampu.
Još uvijek se oporavlja od ozljeda i kaže da nakon toga ne može spavati noću: “Bojim se da će me ponovno zvati. Ovaj put sam se vratio jer sam imao sreće, ali sljedeći put nisam siguran što će biti”.