NICK OCHSNER je istraživački reporter na WBTV-u u Charlotteu u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Njegov otac, narednik prve klase James Ochsner, ubijen je u Afganistanu u eksploziji bombe pored ceste 2005. godine, dok je služio svoju četvrtu smjenu kao pripadnik Zelenih beretki. Ochsnerov tekst za CNN prenosimo u cijelosti.
Sjećam se kad mi je tata rekao da će možda otići u Afganistan. Bilo je proljeće 2002. Imao sam 12 godina i mi smo bili u njegovom crnom Ford Exploreru iz 1998. godine. Vozili smo se na sastanak izviđača kroz uske uličice u našem gradiću blizu vojne baze Fort Bragg. Bio je blizu završetka obuke za specijalne snage i uskoro trebao postati pripadnik 3. grupe specijalnih snaga, gdje bi se pridružio A-timu kao narednik-vezist.
Dok sam u nedjelju pregledavao Twitter i gledao kako talibani ponovno preuzimaju kontrolu nad Afganistanom, prisjećao sam se te vožnje. Još sam mogao vidjeti nebo u sumrak iznad brežuljaka Sjeverne Kaoline te rane proljetne večeri i izraz očevog lica dok smo razgovarali, koliko je bio siguran da ćemo uspjeti.
"Možda idem u Afganistan!" rekao mi je.
Bio je uzbuđen. I ja sam bio uzbuđen.
Moj tata je od djetinjstva živio kao vojnik. Upravo je završio gotovo dvije godine iscrpljujuće obuke u specijalnim snagama kako bi postao Zelena beretka. Iskoristio je mogućnost da primijeni svoje nove vještine.
I u tim burnim, domoljubnim danima nakon 11. rujna dobro je zvučala prilika za susret s neprijateljem i osvetu. Raspoređen je nekoliko mjeseci kasnije. Izostao sam iz škole kako bih proveo dan s njim prije nego što je otišao. Svratili smo u Fort Bragg kako bi se prijavio, a onda smo moja mama, sestra i ja s ocem pošli na oproštajnu večeru u South Post PX. Miris Sbarro Pizze bio je snažan.
Ostali smo s njim kasno te večeri dok je skupljao svoju opremu. Netko je s popisa prozvao prezimena i svaki vojnik je potvrdio da je prisutan dajući svoje ime i srednji inicijal. Prozivka je trajala sve dok nisu prozvali: "Ochsner!".
"Jimmy J!" odgovorio je moj tata.
Ubrzo je tata bio u autobusu koji ga je odvezao do aviona za Afganistan. A ja sam ulazio u obiteljski kombi s mamom i sestrom kako bismo krenuli kući.
Dijelili smo njegovo uzbuđenje zbog borbi za našu državu i osvete za teroristički napad na američkom tlu, ali to je moglo samo prikriti tjeskobu zbog odlaska voljene osobe u rat na toliko dugo vrijeme.
Tata je otišao u Afganistan, borio se i došao kući. Učinio je to još tri puta.
Tek zadnji put nije se vratio.
Usmrtila ga je bomba kraj ceste u blizini afganistansko-pakistanske granice 15. studenog 2005. To mu je bila četvrta smjena u četiri godine.
Kad bi moj tata danas bio živ, mislio bi na Afganistance koji su mu pomogli. Moj tata je volio afganistanske ljude i oni su mu uzvraćali ljubav. Nakon prvih nekoliko godina u Zelenim beretkama postao je obavještajni narednik, što je značilo da je puno vremena provodio izvan svoje baze sastajući se sa seoskim starješinama i razgovarajući s mještanima. Afganistanci su ga nazvali Jimbo Khan, što je bio znak poštovanja.
Vraćao se kući sa svojih tura i pričao o susretima s vojnim vođama i seoskim starješinama, čaju i obroku, sjedeći prekriženih nogu na podu. Većinu od te četiri smjene proveo je u istom području Afganistana, pa je surađivao s istim afganistanskim prevoditeljima. Postali su dobri prijatelji, a posebno se zbližio s Ayoubom. Moj tata mu je toliko vjerovao da je s njim podijelio osobne podatke o našoj obitelji. Ayoub je pisao mojoj obitelji nakon što je tata ubijen. Pogodio ga je gubitak mog oca gotovo jednako kao i nas.
Rečeno mi je da je Ayoub ubijen nekoliko godina kasnije.
Tatini suborci kasnije su nam donijeli darove afganistanskih mještana. U još jedan znak poštovanja seoski starješine poslali su mi starinsku pušku.
Koliko je volio biti vojnik, moj tata je volio i svoju misiju i ljude za koje se borio.
Stoga je bilo posebno uvredljivo kad bi mi ljudi govorili da se sigurno protivim ratu u Afganistanu s obzirom na to da je moj tata stradao. Ljudi koje sam poznavao, a i mnogi koje nisam, donijeli bi slijepu pretpostavku na temelju moje osobne tragedije s kojom doista nisu imali načina suosjećati.
Ne, rekao bih im, snažno sam podržavao taj rat. I moj tata isto. Uvijek sam govorio da bi povlačenje bilo uvreda za njegovu žrtvu.
Bilo je to prije gotovo 16 godina.
Kad sam o tome razgovarao kao srednjoškolac i student, nisam mislio da ću još razmišljati o tome trebamo li se boriti u Afganistanu i kao 31-godišnjak.
Ali i dalje smo tu. Ili smo bili tu.
Dva desetljeća rata. Tisuće izgubljenih života. Potrošene su milijarde dolara. U ovom trenutku teško je reći za što.
Talibani su povratili zemlju u kojoj su moj tata i tisuće drugih poginuli boreći se da je oslobode budućeg ugnjetavanja.
Kad bi moj tata danas bio živ, znam da bi se zabrinuo zbog tisuća Afganistanaca koji su riskirali svoje živote i sigurnost svojih obitelji u službi Amerike, koja je mnoge od njih sada ostavila na cjedilu, bespomoćne, iza neprijateljskih linija.
Godine lošeg vođenja, loša vojna strategija i opći nedostatak interesa američke javnosti učinili su svoje za našu misiju u Afganistanu.
Sve je to, naravno, bilo uglavnom skriveno od američke javnosti ili nas koji smo obraćali pažnju, ružičastim javnim procjenama o ratnim naporima koje su gurali vojni čelnici i vladini birokrati u nastojanju da prikriju mračnu stvarnost iz povjerljivih brifinga.
U jednom trenutku - prije nekoliko godina - došlo je vrijeme za odlazak. Problem je bio kako napustiti rat u koji ste toliko dugo uključeni bez stvarnog kraja.
Nije bilo pobjede.
Dakle, koliko bi još američkih vojnika trebalo umrijeti u stranoj zemlji, koju je većina Amerikanaca davno zaboravila, prije nego što pomislimo da je vrijeme za odlazak?
Teško je i čuti ovakvo pitanje, a kamoli odgovoriti.
Kako sam sin vojnika koji je dao život za Ameriku i afganistanski narod, moja razmišljanja o završetku američkog vojnog angažmana u Afganistanu su složena. No uglavnom se vraćam na isti zaključak: žrtva mog oca vrijedila je prije 16 godina. Nisam siguran da bih mogao isto reći da je tamo danas umro.
To me rastužuje i ljuti. I to bi vas također trebalo rastužiti i naljutiti.
Kako je naša zemlja od mahanja američkim zastavama, lijepljenja žutih vrpci "Podržite naše trupe" i stalnog praćenja najnovijih informacija o borbi u stranoj zemlji došla do toga da većina ljudi ne zna da se još uvijek borimo u tom ratu?
Svako jutro mislim na Afganistan dok navlačim srebrnu narukvicu na kojoj su ime mog oca i detalji o tome gdje je i kada umro. Nebrojeni članovi obitelji, suborci i prijatelji onih koji su poginuli u Afganistanu čine isto.
Mala grupa nas nosi ove narukvice na zapešću kao podsjetnik na ono što je naša zemlja žrtvovala u ratu koji su svi drugi zaboravili; u ratu za koji nakon 20 godina neki ljudi uopće ne znaju niti ga razumiju.
To neznanje odraz je našeg kolektivnog neuspjeha kao Amerikanaca. I danas ima muškaraca i žena koji se žrtvuju kako bi naša zemlja bila slobodna.
Što možete učiniti kako biste ispoštovali njihovu predanost? Što naša zemlja može učiniti kako bi bila dostojna njihove žrtve? I što je još važnije - sljedeći put kad krenemo u rat, hoćemo li okrenuti leđa onima koji vode bitku kao što smo učinili u Afganistanu?
Nadam se da nećemo.