NICK OCHSNER je istraživački reporter na WBTV-u u Charlotteu u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Njegov otac, narednik prve klase James Ochsner, ubijen je u Afganistanu u eksploziji bombe pored ceste 2005. godine, dok je služio svoju četvrtu smjenu kao pripadnik Zelenih beretki. Ochsnerov tekst za CNN prenosimo u cijelosti.
Sjećam se kad mi je tata rekao da će možda otići u Afganistan. Bilo je proljeće 2002. Imao sam 12 godina i mi smo bili u njegovom crnom Ford Exploreru iz 1998. godine. Vozili smo se na sastanak izviđača kroz uske uličice u našem gradiću blizu vojne baze Fort Bragg. Bio je blizu završetka obuke za specijalne snage i uskoro trebao postati pripadnik 3. grupe specijalnih snaga, gdje bi se pridružio A-timu kao narednik-vezist.
Dok sam u nedjelju pregledavao Twitter i gledao kako talibani ponovno preuzimaju kontrolu nad Afganistanom, prisjećao sam se te vožnje. Još sam mogao vidjeti nebo u sumrak iznad brežuljaka Sjeverne Kaoline te rane proljetne večeri i izraz očevog lica dok smo razgovarali, koliko je bio siguran da ćemo uspjeti.
"Možda idem u Afganistan!" rekao mi je.
Bio je uzbuđen. I ja sam bio uzbuđen.
Moj tata je od djetinjstva živio kao vojnik. Upravo je završio gotovo dvije godine iscrpljujuće obuke u specijalnim snagama kako bi postao Zelena beretka. Iskoristio je mogućnost da primijeni svoje nove vještine.
"U domoljubnim danima nakon 11. rujna prilika za osvetu dobro je zvučala"
I u tim burnim, domoljubnim danima nakon 11. rujna dobro je zvučala prilika za susret s neprijateljem i osvetu. Raspoređen je nekoliko mjeseci kasnije. Izostao sam iz škole kako bih proveo dan s njim prije nego što je otišao. Svratili smo u Fort Bragg kako bi se prijavio, a onda smo moja mama, sestra i ja s ocem pošli na oproštajnu večeru u South Post PX. Miris Sbarro Pizze bio je snažan.
Ostali smo s njim kasno te večeri dok je skupljao svoju opremu. Netko je s popisa prozvao prezimena i svaki vojnik je potvrdio da je prisutan dajući svoje ime i srednji inicijal. Prozivka je trajala sve dok nisu prozvali: "Ochsner!".
"Jimmy J!" odgovorio je moj tata.
Ubrzo je tata bio u autobusu koji ga je odvezao do aviona za Afganistan. A ja sam ulazio u obiteljski kombi s mamom i sestrom kako bismo krenuli kući.
Dijelili smo njegovo uzbuđenje zbog borbi za našu državu i osvete za teroristički napad na američkom tlu, ali to je moglo samo prikriti tjeskobu zbog odlaska voljene osobe u rat na toliko dugo vrijeme.
Tata je otišao u Afganistan, borio se i došao kući. Učinio je to još tri puta.
Tek zadnji put nije se vratio.
"Kad bi danas bio živ, mislio bi na Afganistance koji su mu pomogli"
Usmrtila ga je bomba kraj ceste u blizini afganistansko-pakistanske granice 15. studenog 2005. To mu je bila četvrta smjena u četiri godine.
Kad bi moj tata danas bio živ, mislio bi na Afganistance koji su mu pomogli. Moj tata je volio afganistanske ljude i oni su mu uzvraćali ljubav. Nakon prvih nekoliko godina u Zelenim beretkama postao je obavještajni narednik, što je značilo da je puno vremena provodio izvan svoje baze sastajući se sa seoskim starješinama i razgovarajući s mještanima. Afganistanci su ga nazvali Jimbo Khan, što je bio znak poštovanja.
Vraćao se kući sa svojih tura i pričao o susretima s vojnim vođama i seoskim starješinama, čaju i obroku, sjedeći prekriženih nogu na podu. Većinu od te četiri smjene proveo je u istom području Afganistana, pa je surađivao s istim afganistanskim prevoditeljima. Postali su dobri prijatelji, a posebno se zbližio s Ayoubom. Moj tata mu je toliko vjerovao da je s njim podijelio osobne podatke o našoj obitelji. Ayoub je pisao mojoj obitelji nakon što je tata ubijen. Pogodio ga je gubitak mog oca gotovo jednako kao i nas.
Rečeno mi je da je Ayoub ubijen nekoliko godina kasnije.
"Moj tata je volio ljude za koje se borio"
Tatini suborci kasnije su nam donijeli darove afganistanskih mještana. U još jedan znak poštovanja seoski starješine poslali su mi starinsku pušku.
Koliko je volio biti vojnik, moj tata je volio i svoju misiju i ljude za koje se borio.
Stoga je bilo posebno uvredljivo kad bi mi ljudi govorili da se sigurno protivim ratu u Afganistanu s obzirom na to da je moj tata stradao. Ljudi koje sam poznavao, a i mnogi koje nisam, donijeli bi slijepu pretpostavku na temelju moje osobne tragedije s kojom doista nisu imali načina suosjećati.
Ne, rekao bih im, snažno sam podržavao taj rat. I moj tata isto. Uvijek sam govorio da bi povlačenje bilo uvreda za njegovu žrtvu.
Bilo je to prije gotovo 16 godina.
Kad sam o tome razgovarao kao srednjoškolac i student, nisam mislio da ću još razmišljati o tome trebamo li se boriti u Afganistanu i kao 31-godišnjak.
Ali i dalje smo tu. Ili smo bili tu.
Dva desetljeća rata. Tisuće izgubljenih života. Potrošene su milijarde dolara. U ovom trenutku teško je reći za što.
"Da je tata živ, znam da bi se zabrinuo"
Talibani su povratili zemlju u kojoj su moj tata i tisuće drugih poginuli boreći se da je oslobode budućeg ugnjetavanja.
Kad bi moj tata danas bio živ, znam da bi se zabrinuo zbog tisuća Afganistanaca koji su riskirali svoje živote i sigurnost svojih obitelji u službi Amerike, koja je mnoge od njih sada ostavila na cjedilu, bespomoćne, iza neprijateljskih linija.
Godine lošeg vođenja, loša vojna strategija i opći nedostatak interesa američke javnosti učinili su svoje za našu misiju u Afganistanu.
"Sve je to bilo uglavnom skriveno od javnosti"
Sve je to, naravno, bilo uglavnom skriveno od američke javnosti ili nas koji smo obraćali pažnju, ružičastim javnim procjenama o ratnim naporima koje su gurali vojni čelnici i vladini birokrati u nastojanju da prikriju mračnu stvarnost iz povjerljivih brifinga.
U jednom trenutku - prije nekoliko godina - došlo je vrijeme za odlazak. Problem je bio kako napustiti rat u koji ste toliko dugo uključeni bez stvarnog kraja.
Nije bilo pobjede.
Dakle, koliko bi još američkih vojnika trebalo umrijeti u stranoj zemlji, koju je većina Amerikanaca davno zaboravila, prije nego što pomislimo da je vrijeme za odlazak?
Teško je i čuti ovakvo pitanje, a kamoli odgovoriti.
"Kao sin poginulog vojnika složeno razmišljam"
Kako sam sin vojnika koji je dao život za Ameriku i afganistanski narod, moja razmišljanja o završetku američkog vojnog angažmana u Afganistanu su složena. No uglavnom se vraćam na isti zaključak: žrtva mog oca vrijedila je prije 16 godina. Nisam siguran da bih mogao isto reći da je tamo danas umro.
To me rastužuje i ljuti. I to bi vas također trebalo rastužiti i naljutiti.
Kako je naša zemlja od mahanja američkim zastavama, lijepljenja žutih vrpci "Podržite naše trupe" i stalnog praćenja najnovijih informacija o borbi u stranoj zemlji došla do toga da većina ljudi ne zna da se još uvijek borimo u tom ratu?
"Svakog jutra mislim na Afganistan"
Svako jutro mislim na Afganistan dok navlačim srebrnu narukvicu na kojoj su ime mog oca i detalji o tome gdje je i kada umro. Nebrojeni članovi obitelji, suborci i prijatelji onih koji su poginuli u Afganistanu čine isto.
Mala grupa nas nosi ove narukvice na zapešću kao podsjetnik na ono što je naša zemlja žrtvovala u ratu koji su svi drugi zaboravili; u ratu za koji nakon 20 godina neki ljudi uopće ne znaju niti ga razumiju.
To neznanje odraz je našeg kolektivnog neuspjeha kao Amerikanaca. I danas ima muškaraca i žena koji se žrtvuju kako bi naša zemlja bila slobodna.
Što možete učiniti kako biste ispoštovali njihovu predanost? Što naša zemlja može učiniti kako bi bila dostojna njihove žrtve? I što je još važnije - sljedeći put kad krenemo u rat, hoćemo li okrenuti leđa onima koji vode bitku kao što smo učinili u Afganistanu?
Nadam se da nećemo.