PROSVJEDI u Francuskoj. Na ulicama je u subotu bilo po podacima policije 100.000 prosvjednika protiv skupljeg goriva. U Hrvatskoj – komentari na Fejsu: „Kada ćemo mi?“ E, pa nikada, nikada se Hrvatska neće masovno dignuti. Možete gorivo dići na 20 kuna, možete PDV na 30%, možete minimalnu cijenu lijekova staviti 100 kuna – ništa, ali apsolutno ništa od toga neće biti dovoljno da Hrvati masovno iziđu na ulice. Izići će neka mala grupa, deset ili sto ljudi, kojima će se prikrpiti par potencijalnih političara koji žele publicitet i glas i to je to.
Stavimo sa strane činjenicu da i u Francuskoj samo manjina na ulicama uopće zna za što prosvjeduje – prosvjedima se pridružila hrpa svjetine kojoj je samo do razbijanja i uništavanja, stradava prometna signalizacija, semafori, uništena je i jedna pekara, uglavnom kao i kod velikih prosvjeda prije desetak godina stradat će javna imovina i imovina pokojeg siromašnijeg građanina koji nije imao za osiguranje automobila.
Hrvati ne žele manje poreze – već veći kolač od postojećih
No, zašto u Hrvatskoj neće biti prosvjeda? Pa, jednostavno je, ako uzmemo gorivo, nekih 60% cijene na različite načine ide državi, a Hrvati očekuju upravo „pinku“ od tog dijela. Kako će prosvjedovati protiv velikih trošarina, protiv velikih poreza, kada se većina građana vidi upravo u kategoriji onih koji su na rashodovnoj strani proračuna – od javnih službi do državno sponzoriranih firmi tipa HAC-a.
Kao što znamo, socijalno i mirovinsko osiguranje nije nikakav izum ljevice, već jednog „teškog“ desničara, Otta von Bismarcka. Zašto je Bismarck uveo te reforme? Odgovor se nalazi u jednom njegovom govoru koji Vlado Puljiz navodi u svom članku „Bismarckove socijalne reforme“. Bismarck u obraćanju Reichstagu 1889. objašnjava: „Kad budemo imali 700.000 sitnih umirovljenika koji će od države primati svoju mirovinu ... kad oni budu mogli izgubiti makar 115 do 200 maraka ... i to ne budu mogli spriječiti, uvjeren sam, kad učinite ovaj sitni ustupak, onda ćete naučiti običnog građanina da u Reichu vidi dobrotvornu ustanovu.“
Cijela priča vam je tu, ispričana prije gotovo 130 godina. Dok se prima novac od države, nema prosvjeda. Dok se živi od državne rente, nema izlaska na ulicu. I najvažnije. Dok ljudi misle da prosvjedima mogu izgubiti barem dio onoga što već imaju – neće prosvjedovati, ili neće ozbiljnije prosvjedovati. Hrvati uglavnom nisu protiv svemoćne države i velikih poreza – samo su neki nezadovoljni jer žele veći dio tog kolača. Hrvatski politički i gospodarski model je takav da bi bilo kakav prosvjed bio prosvjed protiv većine stanovnika i njihovog financijskog i drugog komoda. Ako prosvjedujete protiv viših poreza, što će reći državni službenici i javne službe – reći će da im uzimate kruh iz usta. Ako prosvjedujete protiv visokih trošarina, što će reći zaposleni u HAC-u, Hrvatskim željeznicama i sličnim firmama? Reći će da ste protiv hrvatskih „strateških firmi“, što je korak da ste protiv Hrvatske!
Ako mislite prosvjedovati radi pravednije podjele novca za mirovine – što će reći nekih 83% umirovljenika koji nisu zaradili za punu starosnu mirovinu? Reći će da ste protiv njih. Koliko god većini mirovine bile skromne, svi oni s 20-30 godina staža u sebi duboko znaju da bi prava revizija dovela do pitanja i onoga što primaju.
Praktično ne postoji realni sektor koji bi značajnije prosvjedovao
Želite prosvjed radi učinkovite administracije? Što ćemo se tisućama onih koji bi time postali suvišni, nitko iz njihovih obitelji neće podržati takav prosvjed. Onda će se i oni iz javnih službi sjetiti da bi racionalizacija mogla uhvatiti i njih (npr. administrativno osoblje po vrtićima, školama i bolnicama, evo čujemo da su neki vrtići imali zaposlenog pravnika na puno radno vrijeme), pa već imate 300.000 koji su protiv prosvjeda – a kada se dodaju i članovi obitelji, to će već milijun ljudi.
Prosvjedovat će realni sektor? Koji? Hrpa tog realnog sektora radi za državu, pa ako vas netko vidi na prosvjedu – sutra će vas gazda uredno upozoriti da više ne idete na takve stvari, jer, eto, demokracija je, ali taman čeka neku javnu nabavu, pa da se gospon načelnik ne naljuti.
Hrvati imaju upravo ono što žele
U sustavu gdje je država sve i sva, u sustavu gdje većina ljudi posredno ili neposredno radi za državu ili je na drugi način ovisna o državi (recimo u strahu od inspektora koji u ovako prereguliranom sustavu uvijek mogu naći neki pravilnik koji se ne poštuje i odrediti kaznu), koliko je uopće onih koji iskreno žele neke bitne promjene? Ne puno. Koliko je onih u javnom sustavu koji sami žele promjene jer smatraju da bi u kompetitivnom okruženju brže napredovali i više zarađivali? Također, ne puno.
Koliko je onih izvan svega toga koji u biti ne žele promjene, ali su kivni jer su u podjeli kolača dobili premalo? Dosta, ali ti također neće prosvjedovati, jer ne žele novi sustav, već bolji položaj u postojećoj podjeli.
Hrvatima je u biti dobro – izabrali su sustav gdje je država sve i sva, gdje je za napredovanje važniji kum na položaju nego deset tehnoloških patenata i gdje je bit kako što više porezima uzeti onome koji je nešto stvorio te podijeliti svima okolo. Takav sustav rađa jednakost u siromaštvu. Upravo ono čemu kao društvo težimo. U demokraciji, svaki narod dođe na točno onu socijalnu i razvoju stepenicu na kojoj se intimno osjeća dobro. Hrvati su, čini se, to dosegnuli. Pa zašto bi netko uopće prosvjedovao?