IMA NAS još dosta rođenih u zemlji čija je službena valuta bila dinar, a neslužbena njemačka marka. Ako ste koncem osamdesetih kupovali polovni auto, u oglasima niste naišli nijednu ponudu u dinarima, nego isključivo u njemačkoj valuti.
Uvijek puta sto
Vrijednost dinara još odavno je nagrizala inflacija, pa je već sredinom šezdesetih došlo do toga da za jednu običnu čokoladu od 200 grama morate platiti novčanicom od tisuću dinara. Onom s koje se smiješio lik Arifa Heralića, ljevača iz zeničke željezare. Stoga su vlasti prvog dana 1966. godine uvele "novi" dinar, stoput vrjedniji od starog. Sad je ona čokolada koštala puno prihvatljivijih deset dinara.
Ali i mi koji se nismo ni rodili kad se ta promjena dogodila zvali smo tu novčanicu hiljadarka. Općenito smo sve množili puta sto: piše pedeset šest dinara, mi čitamo pet tisuća šesto.
Arif je postao jedan od simbola Jugoslavije, što njemu nije baš pomoglo da se spasi od svojih demona alkoholizma i mentalne bolesti. Propadao je baš kao i novčanica na kojoj se nalazio, mala je utjeha što ona izvorna iz 1955. godine danas ima visoku vrijednost među numizmatičarima.
Najdraži pisci na svijetu
Još sredinom osamdesetih pozdravili smo se s Arifom i prestali množiti sa sto jer su ionako novčanice već imale previše nula. Milijunima dinara smo kupovali hranu, odjeću, plaćali prijevoz i račune, a sve ozbiljnije transakcije odavno smo računali i plaćali u njemačkim markama.
Koje smo kupovali uglavnom na crnom tržištu jer banke su jako ograničeno prodavale devize, a mjenjačnice nisu ni postojale. Jeste li čuli za Lucasa Cranacha Starijeg i njegov portret doktora Johannesa Scheyringa? Ta slika iz 16. stoljeća krasila je novčanicu od tisuću maraka. Skupite petnaestak takvih i iz Njemačke dovezete pravu zvijer od auta.
Vlasti Jugoslavije u raspadu upravo tada su vezale tečaj dinara uz marku (7 prema 1), ali to je bilo poput vezivanja dizelske lokomotive Jugoslavenske željeznice uz superbrzi ICE vlak Deutsche Bahna.
Iz dinara u dinare
A mi smo u neovisnoj Hrvatskoj dobili opet dinare, samo ovaj put hrvatske. Na svim novčanicama nalazio se lik našeg genijalnog znanstvenika i filozofa Ruđera Boškovića. Koliko god se on gotovo potpuno razlikovao od Arifa, njihove (valutne) sudbine bile su praktički identične.
U zemlji pogođenoj ratom i kriminalnom privatizacijom Bošković nas je uskoro sumorno promatrao i s novčanice od sto tisuća hrvatskih dinara. Mala je utjeha što su u Srbiji imali već dinare s toliko nula da su ljudi upisivali dodatne tečajeve iz matematike kako bi znali pročitati brojke. Ili bi cijena proizvoda glasila "tri žuta Andrića", dok već popodne ne bi narasla na četiri žuta Andrića.
Tako su svi povijesni likovi s ovih prostora doživljavali nesretnu Arifovu sudbinu, a mi smo se i dalje čvrsto držali njemačke marke koja je upravo tada doživjela još jedno reizdanje, ovaj put sa stvarnim likovima iz njihove prošlosti.
Možda nikada niste do kraja naučili tko su to točno Carl Friedrich Gauss, Clara Schumann ili Wilhelm i Jakob Grim, ali ste voljeli kad vam se njihovi portreti na novčanicama od deset, sto i tisuću maraka nađu u novčaniku. Braća Grimm su, kao što znate, pisali bajke i bio je to prilično simboličan odabir za najvrjedniju njemačku novčanicu.
Kuna jača od dinara
I upravo negdje tada, nakon što se dugo najavljivala kruna, dobili smo kunu. Na stranu sad sva politika, s kunom smo prvi put u novijoj povijesti dobili domaću stabilnu valutu. Isprva ste za jednu marku morali iskeširati 4.44 kune, da bi ubrzo, na naše iznenađenje, vrijednost kune porasla i stabilizirala se na 3.5 kuna za marku.
Mi smo po nekoj svojoj navici i dalje sve preračunavali u marke i, kad god smo mogli, legalno ih kupovali po posvuda izniklim mjenjačnicama. Mene je plašio taj deja vu vezivanja za marku. Koliko je to imalo ekonomskog smisla, ostavljam stručnjacima za raspravu.
Nama običnim ljudima ipak je dobro došlo da znamo kako naša crkavica od par soma kuna mjesečno neće već na kraju mjeseca vrijediti u čvrstoj valuti upola manje. Ban Jelačić, Stjepan Radić i Ante Starčević nisu pošli putem Arifa Heralića.
Propast našega svijeta
Znam kako je svima vama koji ovih dana kukate zbog nestanka naše valute i uvođenja eura. Mojoj se generaciji to dogodilo 1.1.2002., kad je na naše zaprepaštenje njemačka marka otišla u povijest, a na scenu stupio netom spomenuti euro.
Marka nam je bila neki simbol stabilne i vječne valute - što baš i nije najtočniji opis jer je i ona tijekom svoje povijesti izgubila nekih 70% vrijednosti. Sad smo odjedanput sve morali iznova preračunavati (tečaj je bio otprilike 2 marke za 1 euro), a stvar se komplicirala i zbog naglog porasta cijena.
Ona zvijer od auta koju ste kupili za 15 soma maraka sad je koštala 15 soma eura. I nema novčanice od tisuću eura, štoviše, zbog učestalog krivotvorenja, nije više u opticaju ni novčanica od 500 eura.
Nismo to još preboljeli, a bogami nisu ni Nijemci: neke procjene kažu da oni u svojim ladicama drže nekih (udahnite duboko) 13 milijardi maraka. Deutsche Bank jamči da te novčanice možete razmijeniti i danas i bilo kada u budućnosti po istom onom tečaju iz 2002. godine. Svejedno, Nijemci i dvadeset jednu godinu nakon uvođenja eura čuvaju trajni spomen na svoju neprežaljenu valutu.
Hoćemo li i mi tako za dva desetljeća imati u svojim čarapama, recimo, milijardu kuna?
Ne vjerujem, jer nama novac ne služi za nostalgiju i numizmatiku, nego prvenstveno za preživljavanje.