HRVATSKA nije iznevjerila. Finale Svjetskog prvenstva iz 2018. godine ostala je jedina utakmica nokaut-faze na velikom natjecanju koja nije otišla u produžetke još od Mundijala 1998. godine. Junaka iz Rusije Danijela Subašića zamijenio je Dominik Livaković koji je sjajnim obranama gurnuo Hrvatsku među osam najboljih reprezentacija na svijetu.
To je veličanstven uspjeh bez obzira na to što se dogodilo u nastavku turnira, ali još jednom igra nije bila na razini na kojoj mora biti za razinu talenta kojom raspolaže Zlatko Dalić. Margina za grešku se smanjuje što turnir odmiče i u četvrtfinalu će Hrvatska, posebno ako bude igrala protiv Brazila, morati biti puno bolja.
Petković je bio potpuni Dalićev promašaj
Hrvatska je imala velikih problema u igri čitavo prvo poluvrijeme. Zapravo, sve do gola Perišića visjela je, a utakmica je nakon toga upala u mrtvu fazu u kojoj su obje ekipe skapavale od umora i izgledalo je kao da bi i jedni i drugi najradije da se odmah pucaju penali.
Nejasno je zašto se Dalić u pripremi utakmice odlučio za Brunu Petkovića. Japan igra visok presing i ostavlja prostor iza svoje zadnje linije koja stoji visoko, a Petković je napadač koji manje od svih drugih na raspolaganju traži loptu u prostor.
Najbolje dvije šanse Hrvatska je baš tako dobila, na brzi napad u dubinu. Jednom je Ivan Perišić predugo oklijevao i na kraju pucao iz teške pozicije, a u drugoj prilici je Petković loše reagirao i nije uposlio usamljenog Andreja Kramarića.
Hrvatska se očito odlučila i za napadanje centaršutevima i uputila ih je čak 35 - samo ih je Južna Koreja protiv Gane imala više na cijelom turniru. Ako je to bio slučaj, onda je nejasno zašto više šanse nije dobio Ante Budimir kojem je to daleko najjači segment igre.
Problemi i s pripremom i s vođenjem utakmice
Dalićeve promjene napadača po ključu koji je zabio ili nije zabio gol prošlu utakmicu postale su kontraproduktivne.Tamo gdje se Japan najviše nudio, Hrvatska nije napadala jer nije imala pravog igrača za tu utakmicu.
Umjesto toga, bila je osuđena na duge pozicijske napade bez jasnih obrazaca igre. Kramarić i Perišić su rano ulazili u sredinu gdje je već bila gužva s tri japanska stopera, a bekovi nisu bili dovoljno visoko aktivirani sve do zadnjih pola sata igre.
U takvim napadima Hrvatska je bila predvidljiva i spora. Osim toga, Japan je vrlo solidno koristio ono što su Belgijci otkrili kao slabu točku Hrvatske, a to je reakcija Brozovića, koji nakon ozljede nije na vrhuncu forme, kada ga se optereti viškom igrača između linija.
Japan je u kontranapadima konstantno imao igrača viška u toj zoni i tu je suparnik bio najopasniji. Treba se spomenuti i činjenica da je Japan izrazito brza i trkački moćna momčad, a da je Dalić u 90 minuta napravio samo tri zamjene iako je bilo očito da ni Modrić ni Kovačić više ne mogu značajnije utjecati na tijek susreta.
Perišićev potez i Livakovićeva rapsodija su sukus svega. Dalićeva Hrvatska je Real Madrid
Na kraju, 120 minuta rovovskog rada Japanaca slomljeno je u samo par poteza. Perišić je zabio jedan od najboljih golova glavom koje pamtim na svjetskim prvenstvima. Generirati onakvu snagu s te udaljenosti, gotovo s poda, je klasa kakvu većina reprezentacija ne posjeduje.
Na kraju je stvar izvukao Livaković koji je skinuo tri udarca, odradio partiju za pamćenje i zlatnim slovima se upisao u povijest hrvatskog nogometa. Baš se u njegovoj majstorskoj reakciji na penalima vidi razlika između Dalićeve Hrvatske i drugih reprezentacija.
Kao što je rekao Matjaž Kek, opet je imala puno sreće, ali Hrvatska ima faktor X koji druge ekipe nemaju, a možete ga nazvati kako god hoćete. Čak i kad ne igra dobro, preživi kritične trenutke (Japan je promašio tri, a Hrvatska jednu veliku šansu) i u ključnim trenucima su ipak njeni igrači oni koji bolje reagiraju.
Po tome ona neodoljivo podsjeća na Real Madrid, koji godinama dominira u Ligi prvaka i prolazi suparnike čak i kada igra loše. Još jednom je prošla, a da je to svakome tko ju ne gleda isključivo iz navijačke perspektive teško objašnjivo.
Sve što joj nedostaje nekako nadoknadi i izvuče se kad ju svi otpišu. Protiv Japana nije pokazala baš ništa od igre, ali je još jednom dokazala svima da je jedna od najvećih reprezentacija na svijetu.