Foto: Index, Getty Images / Guliver image
ŠESTIM tekstom iz serije Grbovi i dresovi Eura, profesora povijesti Hrvoja Petrovića, predstavljamo skupine i sudionike Eura na drugačiji i do sada nepoznat način: kroz priču o onom što uzimamo zdravo za gotovo, ali o čemu prilično malo znamo - njihovim grbovima i bojama, točnije kako su ukorijenjeni u povijesti zemalja koje nogometaši predstavljaju na EP-u.
PORTUGAL: Sto godina ''stara'' crveno-zelena dvobojnica države koja postoji gotovo tisuću godina
Grb portugalske reprezentacije sadrži štit iz državnog grba i križ Reda Krista. Državni grb se bazira na grbu Portugalskog kraljevstva te je rezultat višestoljetnih modifikacija i preinaka. U drugoj polovici 11.st. Henrik (vl. 1069–1112), burgundski vojvoda i zet kralja Leona i Kastilje, dobio je na poklon područje između rijeka Douro i Minho za koje se ujedno koristio i naziv Portugale, izveden od imena antičke naseobine Portus Cale na mjestu grada Porta. Sredinom 12.st. njegov se vladar osamostalio od Kastilje i Leona te grofoviju Portugal uzdigao u kraljevstvo. Upravo su tada umjesto plavog križa na bijelom polju u grb dodani srebrni bezanti (bizantski zlatnik ujedno i simbol gospodarskog napretka i bogatstva) kao simbol prava portugalskog kralja, kao vladara samostalne države, za kovanjem novca.
Grb s crvenim rubom što sadrži zlatne zamkove dodan je sredinom 13.st., a pretpostavlja se da označavaju maurske zamkove što su ih tijekom rekonkviste osvojili Portugalci. Kralj Afonso je s rekonkvistom, odnosno križarskim pohodima protiv Maura, osvojio južne dijelove, zajedno s gradom Lisabonom, na koje je proširio naziv Portugal. Afonso je tražio papinsko priznanje svog novoosnovanog kraljevstva prikazujući ga kao oblik božanski potvrđenog rata. Portugalsko je društvo, s izrazito moćnom Crkvom i Inkvizicijom, stoljećima nakon toga bilo podijeljeno na agrarni sjever u kojem je dominirala feudalna hijerarhija društvenih odnosa, obrtnički i trgovački središnji dio te jug u kojem su dominantni bili viteški vjerski redovi.
Crveni križ je, pak, obilježje viteškog Reda Krista stvorenog početkom 14.st. od ostataka templarskih vitezova čiji je red u cijeloj Europi upravo bio prisilno ukinut zbog ''hereze''. Red je nastao pod zaštitom portugalskog kralja koji je odbio progoniti templare, za razliku od ostalih europskih vladara čije su države bile pod političkim utjecajem Katoličke crkve, a na takav se potez odlučio zbog njihova doprinosa u rekonkvisti. Red će pribaviti velika bogatstva otkrićem Novog svijeta u 15. I 16.st., a upravo se njihov simbol može vidjeti na brojnim jedrima portugalskih brodova.
Dresovima dominiraju portugalske nacionalne boje crvena i zelena koje su se na zastavi pojavile s Republikanskom revolucijom iz 1910. Naime, Portugal je pod patronatom Velike Britanije u 19.st. bio u stalnoj gospodarskoj krizi što je dovelo do porasta republikanskog pokreta početkom 20.st. na što je, pak, kralj odgovorio represivnim mjerama: uveo je diktaturu ministra predsjednika Joãoa Franca i režim policijskoga terora. Republikanski protuodgovor je bilo ubojstvo prijestolonasljednika i rušenje s vlasti kraljeva drugog sina ustankom vojske i mornarice u Lisabonu. Revolucija je stvorila i potrebu da se zamjene simboli zbačene monarhije, što se prije svega odnosilo na dotadašnju bijelo-plavu zastavu. Iako nema pouzdanih dokaza o tome zašto su upravo crvena i zelena izabrane za republičke boje za pretpostaviti je da se nova vlast nije odrekla i slavne portugalske prošlosti u kojoj je veliku ulogu odigrao viteški red Aviz čiji je simbol bio zeleni križ na crvenom borduru. Odnosno, već spomenuti, crveni križ Reda Krista na bijeloj pozadini, dok je tijekom pobune protiv španjoske vlasti 1640. isticana i verzija sa zelenom pozadinom.
AUSTRIJA: Željeli bi biti dio Njemačke, ne bi željeli biti dio Njemačke, bi, ne bi, bi, ma ipak ne bi...
Austrijski dresovi su u bojama nacionalne crveno-bijele-crvene trobojnice koja svoje korijene ima u grbu obitelji Babenberg, a kao takvog će ga korisiti i obitelj Habsburg. Od 10.st. na istočnim dijelovima Svetog Rimskog Carstva (Osterreich- Austrija) formiralo se granično područje ili marka radi obrane od slavenskih i mađarskih provala. Područje je postalo vlasništvo obitelji Babenberg, koja će ga sredinom 12.st. uspjeti osloboditi od zavisnosti Bavarske. U drugoj polovici 13.st. postaje nasljedna zemlja obitelji Habsburg. Otada će se za ono ukorijeniti naziv habsburške ili austrijske nasljedne zemlje (a činili su ju landovi Donja Austrija s Bečom, Gornja Austrija, Salzburg, Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, Istra). Slijedom toga, i pojmovi ''austrijski'' i ''habsburški'' će postati sinonimi.
Orao s grba također svoje porijeklo duguje Habsburgovcima koji su ga koristili i u obiteljskom i državnom grbu Svetog Rimskog Carstva čiji su carevi bili u kontinuitetu od druge polovice 15.st. pa sve do njenog raspada početkom 19.st. Kad je Carstvo propalo u vrijeme Napoleonskih ratova (1806) Habsburgovci su izmislili skromniju titulu cara Austrije. Država je nazvana Austrijskim Carstvom, a obuhvaćala je austrijske nasljedne zemlje (u koje se od 17.st. ubrajaju i Zemlje češke krune) i Ugarsko kraljevstvo. Kada je u postnapoleonskom razdoblju na ruševinama ukinutog Svetog Rimskog Carstva stvoren Njemački Savez (1815-1866), u njega je ušao i zapadni dio Austrijskog Carstva (odnosno austrijske nasljedne zemlje). Nakon što je Pruska, u cilju stvaranja njemačke nacionalne države, ratom izbacila austrijske nasljedne zemlje iz Saveza (1866), Beč je u dogovoru s Mađarima odlučio reorganizirati Austrijsko Carstvo i preimenovati ga u Austro-Ugarsku Monarhiju (1867). U doba uspona ideje nacije i nacionalne države habsburška dinastija nije nametala nekakvi austrijski nacionalizam. Čak ako bi se ponekad i stekao dojam da potiču politiku germanizacije, oni nisu u tim svojim nastojanjima bili vođeni nacionalističkim stavovima već su njihovim mjerama upravljale želje za jedinstvenim i univerzalnim Carstvom.
Austro-Ugarsku su srušili porazi u Prvom svjetskom ratu i nacionalni pokreti unutar države. Na ruševinama je nastala i Austrija u današnjem obliku (1918), čiji je grb postao jednoglavi habsburški orao jer je, tobože, druga glava simbolično predstavljala ''mađarski dio'' propale Monarhije. Također, upravo tada je prvi put crveno-bijelo-crvena trobojnica proglašena nacionalnom zastavom Austrije. Još u godinama nakon Prvog svjetskog rata svi su se Austrijanci smatrali Nijemcima i da nije bilo zabrane od strane sila pobjednica (Velika Britanija, Francuska, Italija), glasali bi za priključenje Njemačkoj. Stoga i ne čudi što su uz odobrenje i veliko oduševljenje dočekali Hitlerovo pripojenje Austrije Njemačkom Reichu 1938. Pa ipak, strahote koje su donijeli nacisti utjecali su da nakon Drugog svjetskog rata orlu na grbu budu dodani slomljeni okovi čime se i simbolično ukazuje na austrijsko oslobođenje (i ograđivanje) od nacističkih vlasti.
MAĐARSKA: U moru slavenskog i romanskog stanovništva crveno-bijelo-zelena trobojnica u Ugarskom kraljevstvu ipak nije mogla postati ono što je trikolorka postala u Francuskoj.
Grb Mađarske sadrži vodoravne crveno-bijele linije Arpad obitelji i dvostruki križ. Kao takav, svoje korijene nalazi još u srednjovjekovnom Ugarskom Kraljevstvu ili Zemljama Ugarske Krune kojeg treba, naravno, razlikovati od moderne Mađarske budući da je ono kroz većinu svog postojanja bila politička tvorevina sa staleškim društvom te je obuhvaćala mnogo šire područja unutar kojih su se nalazila (manje-više) autonomna područja (Hrvatska, Erdelj, Slavonija) te multijezično (slavensko, romansko, germansko) stanovništvo.
Bijele i crvene vodoravne linije su simbol obitelji Arpad, prve ugarske dinastije koja je i utemeljela državu Ugarsku nakon seobe u Panoniju na prijelazu iz 9. U 10.st., ali se kao takve na državnom grbu javljaju tek početkom 13.st. Iako su se ugarski vladari dali pokrstiti u Carigradu, zbog velike udaljenosti Bizanta u zemlji je ipak prevladao rimski utjecaj. Upravo, se uz Bizant veže i mađarska interpretacija dvostrukog križa (koji je dakako istovjetan onom na Slovačkom grbu) koja govori da je njegova pojava rezultat bizantskog utjecaja na kraljevsku obitelj budući da najstariji prikaz datira iz druge polovice 12.st. u vrijeme vlasti kralja Bele III. koji je bio odrastao na bizantskom dvoru. Ugarski su kraljevi širili svoju vlast na istok gdje su osvojili područje Erdelja (Transilvanije), ali i na jug prema Jadranu gdje će početkom 12.st. postati kraljevi Hrvatske, a zatim i Dalmacije.
Boje na dresovima su izvedene iz mađarske nacionalne trobojnice – crveno-bijelo-zelene - koja se pojavila potkraj 18.st., ali je u širu uporabu ušla tek od revolucionarne 1848. (pa nadalje) kada se u Ugarskoj borba za veću autonomiju pretvorila u (neuspješnu) otvorenu borbu za mađarsku nacionalnu državu, neovisnu od Habsburgovaca i Beča. Vodeći se primjerom Francuza, mađarska elita je kroz 19.st. htjela od područja pod krunom sv. Stjepana stvoriti nacionalnu državu, s individualnim građanskim i ljudskim pravima, u kojoj može postojati samo jedan ''politički narod''- mađarski. Međutim, za razliku od Francuske, Ugarska nije bila neovisna država, pa unatoč njezinoj autonomiji visokog stupnja, posljednju riječ u bitnim pitanjima uvijek izriče habsburški vladar - Nemađar. Također, Mađari su činili samo 30-40% ukupnog stanovništva područja pod krunom sv. Stjepana, a svi su narodi koje su nastojali učiti ''političkim Mađarima'' imali nesrodne jezike naspram mađarskog (Hrvati, Slovaci, Rumunji, vojvođanski Srbi). Iako je zbog lako prepoznatljivog jezičnog identiteta integracija mađarske nacije išla brže nego kod njoj susjednih germanskih i naročito slavenskih nacija, ipak su nacionalni razvoji kod ostalih naroda unutar Zemlja ugarske krune započeli ubrzo poslije Mađara, dakle s nadoknadivim zakašnjenjem u odnosu na njih, čak štoviše mađarski nacionalizam im je bio i glavni pokretač.
Od 1867. mađarska elita, barem formalno, postaje ravnopravni partner Beču u novoproglašenoj Austro-Ugarskoj monarhiji koja će postojati sve do kraja Prvog svjetskog rata kada doživljava raspad. Tada je, između ostalog, i nastala moderna Mađarska u današnjim granicama, a ugarskoj Kruni su u korist starih i novonastalih nacionalnih država (Rumunjska, Čehoslovačka, Kraljevina SHS) oduzete 2/3 predratnog teritorija i 60% stanovništva, doduše uglavnom nemađarskog stanovništva, iako je čak oko tri milijuna Mađara ostalo u manjinskom položaju u ostalim susjednim državama.
ISLAND: U nedostatku nekakve posebne povijesne simbolike vidljivih obilježja …daj Nizozemsku da se igramo, igramo ...
Boje islandskog grba i dresa - plava, crvena i bijela - sadržane su u nacionalnoj zastavi koja je kao službena priznata nakon Prvog svjetskog rata kada je taj udaljeni otok s nekoliko stotina tisuća stanovnika dobio nezavisnost od Danske. Same boje nemaju nikakvu povijesnu pozadinu već one simbolično prikazuju boje islandskog pejzaža: vulkana, oceana i leda. Uostalom kada su ga vikinzi i otkrili u 9.st. nazvali su Ledena zemlja – Island - a u idućim će ga stoljećima naseljavati stanovnici iz Skandinavije i obližnjih otoka. Zastava je nastala po uzoru na zastavu Danske koja je, pak, od srednjeg vijeka koristila bijeli križ na crvenoj podlozi širom skandinavskih i baltičkih teritorija kao znak svog božanskog prava nad njima. Otok je sredinom 13.st došao najprije pod vlast norveškog kralja, a zatim 1380. pod Dansku koja će vlast nad njim zadržati sve do početka 20st.
Pod utjecajem nacionalizma i romantizma u prvoj polovici 19.st. dolazi i do kreiranja islandske nacionalne svijesti u čemu su najvažniju ulogu igrali književnici oko lista Fjolnira koji je izlazio u Kopenhagenu. Isticali su neke islandske posebnosti poput zadržavanja staronorveškog običaja tvorbe prezimena od očeva imena i sufiksa koji pokazuje djetetov spol (son ili dottir). Ukazivali su na postojanje vlastitog islandskog jezika koji potječe od zapadnonorveškog narječja iz vikinškog doba. Također, Islanđani su se mogli pohvaliti kako su jedini nordijski narod koji je zapisivao svoje mitove i legende iz poganskih vremena – u pjesmama poznatima i kao edde. Na političkoj sceni isticao se Jon Sigurdsson (1811-79), čijom je diplomatskom vještinom ponovno je uspostavljen parlament (Althing, 1848.), a Island je dobio samoupravu 1874. Suvremena islandska država stvorena je 1918., nakon čega je Island s Danskom ostao vezan samo personalnom unijom. Kada su Nijemci zaposjeli Dansku u travnju 1940., Island se proglasio neovisnim.