Foto: FAH
HDZ novo vodstvo treba više nego ikad; gotovo da ne postoji vjerojatnost da novi predsjednik sroza stranku na niže grane od ovih na koje je spala pod Karamarkom; u usporedbi s današnjim HDZ-om, onaj prvotni, Tuđmanov čini se kao znanstvena fantastika.
Uglavnom. Franjo Tuđman pobijedio je na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. Nekoliko mjeseci kasnije, s HDZ-om je pobijedio na prvim parlamentarnim izborima. Bio je predsjednik stranke (i države) do svoje smrti, odnosno prosinca 1999.
I strankom i državom Tuđman je vladao - blago rečeno - čvrstom rukom, zahvaljujući ondašnjem polupredsjedničkom sustavu u kojem je on, kao državni poglavar, i ustavno i politički bio bitniji od Vlade.
No, čak ni tada Vlade nisu bile ni blizu igrokaza kakvima svjedočimo posljednjih godina. U tom tuđmanovskom - skoro pa desetljeću - na premijerskoj poziciji izmijenili su se stari politički lisci - Mesić, Manolić, Gregurić, Šarinić, Valentić i Mateša.
I politički neistomišljenici Tuđmanu daju za pravo da je, vjerojatno i temeljem vlastitog partijskog iskustva i oficirske karijere u JNA, puno objektivnije od svojih kasnijih nasljednika gledao na ulogu Tita i antifašističke borbe u stvaranju Hrvatske te da je makar pokušavao voditi politku pomirbe, ne zagovarajući lustraciju, kao neki njegovi pristaše, što je vjerojatno i jedno od malobrojih, a hvalevrijednih naslijeđa iz njegova doba. „Tuđman se najviše bojao desničara i radikala iz vlastitih redova; smatrao je da su oni produžena ruka jugoslavenskih tajnih službi kojima je cilj mladu hrvatsku državu kompromitirati u samom početku i prikazati je kao nasljednicu Pavelićeve NDH“, izjavio je svojevremeno za medije jedan od njegovih suradnika.
Zadnje Tuđmanove godine
No, Tuđmanu je, pogotovo u posljednjim godinama života, a vjerojatno dijelom i zbog bolesti, prilično popustila koncentracija pa je gajio puno previsoki stupanj tolerancije na kriminalu sklone pojedince iz redova vlastite stranke, što je rezultiralo tragedijom zvanom privatizacija i pretvorba, a ni međunarodna zajednica nije baš bila osobito zadovoljna stanjem ljudskih prava, zbog čega smo i dospjeli na loš glas.
Uz sve to, Tuđman je bio i prilično ćudljiv pa je tako tvrdoglavo forsirao da se NK Dinamo baš mora zvati Croatia, što se pretvorilo u prvorazrednu političku trakavicu. No, Tuđman 1999. umire, na izborima 2000. godine pobjedu odnosi velika koalicija predvođena SDP-om Ivice Račana, a izmjenom Ustava Hrvatska od polupredsjedničke postaje parlamentarna republika.
Ivo Sanader
Na Petom općem saboru HDZ-a iste godine vodstvo stranke preuzima Ivo Sanader. Unatoč dramatičnim izborima, intervencijama zaštitara, optužbama da je pokrao glasove Iviću Pašaliću, Sanader suvereno preuzima stanku i ona time, po treći put u svojoj povijesti, izmiče opasnosti da ode opako u desno i u, vjerojatno, međunarodnu izolaciju, što bi pod Pašalićem bio izgledni scenarij. Sanader kao bivši intendant splitskog HNK, dijete iz siromašne obitelji iz Dalmatinske zagore, povezano (i familijarno) s crkvenim krugovima, bivši ministar znanosti, pa zamjenik ministra vanjskih poslova, poliglot, vješt komunikator... činio se idealnim čelnikom s kojim će HDZ postati umiveniji, moderniji, europskiji.
Sanader prilično lukavo vodi igru od samog početka. Zna koga ima pred sobom: u stranci je čvrst i beskompromisan, postaje autokrat dostojan titule Tuđmanovog nasljednika. Prema javnosti, ma koliko god mu srcu mili bili skupovi potpore generalima optuženima za ratni zločin i HVIDRA-ine parade, istovremeno čini iskorak u odnosu prema manjinama, poglavito srpskoj.
Do dana današnjega nije službeno razjašneno tko ga je prisilio na odstupanje, u ljeto 2009. godine, no kad je krenula erupcija optužbi, pa uslijedio kazneni progon, bijeg, pa sudske trakavice, pritvori, zatvori, i titula prvog Hrvata optuženog za ratno profiterstvo, itd, postalo je jasno da javnost pojma nema do koje mjere je država poslužila kao bankomat političkoj eliti i služila interesima krupnog kapitala. U međuvremenu je, za vrijeme Sanadera, HDZ organizacijski bio posložen do savršenstva, dobili su izbore, a kad ga je viša sila smijenila s premijerske pozicije, istu je velikodušno prepustio stranačkoj uzdanici Jadranki Kosor.
Jadranka Kosor
Ljubav nije potrajala jer je Sanader nekoliko mjeseci kasnije pokušao svrgnuti Kosorovu, a ona ga je – izbacila iz stranke. „Nitko ne može otići, a da ostane“, rekla je tada Kosorica za Sanadera. A nije joj vjerojatno bilo ni na kraj pameti da će isto to zadesiti i nju isto, samo nekoliko godina kasnije.
Jadranka Kosor, bivša novinarka sa završenim Pravnim fakultetom bila je potpredsjednica HDZ-a, pa potpredsjednica Sabora, pa zamjenica predsjednika HDZ-a, pa potpredsjednica Vlade i ministrica. Kao kandidatkinja za predsjednicu države nije se proslavila; pobijedio ju je Stipe Mesić. Iako je u realnom vremenu, tijekom svoje vladavine, često bila metom sprdanja po raznim osnovama, za njezinog mandata završeni su pregovori za pristup EU, s Borutom Pahorom s mrtve točke diže pregovor o pograničnim pitanjima sa Slovenijom, a u posljednjim mjesecima njezine vlasti zabilježen je ekonomski rast.
A onda je sama povukla potez koji će joj zapečatiti političku karijeru – u stranku je učlanila Tomislava Karamarka. U trenu kad njih dvoje nasmiješeno poziraju fotoreporterima, vjerojatno svi osim Kosor same shvaćaju da su joj dani na toj poziciji odbrojani i da će je ta akvizicija stajati glave. Nakon odlaska s vlasti, 2012. godine, Kosor gubi i na unutarstranačkim izborima i otužno odbačena od bliskih joj suradnika napušta dvoranu u kojoj su se održavali izbori, ali i političku pozornicu. Karamarko će ju, prvom prilikom, izbaciti iz stranke.
A njegov pohod tek počinje.
Tomislav Karamarko
Kao da je uprizorenje svih onih Tuđmanovih fobija s početka teksta - da će Hrvatsku neprijatelji kompromitirati prikazivanjem kao nasljednice Pavelićeve NDH – povjesničar i bivši obavještajac Tomislav Karamarko nevjerojatno ustrajno inzistira upravo na temama koje potiču ideloške podjele. I time zatvara krug apsurda – cijelu stranačku priču gradi na "retuđmanizaciji", a zapravo mobiliziranjem ekstremne desnice vodi politiku miljama udaljenu od Tuđmanove. Na političku scenu dovodi cijelu galeriju društveno opasnih i/ili štetnih figura tipa Željke Markić, a u fokus navodnih interesa javnosti – u iscijeđenoj zemlji koja grca u dugovima – uporno se trpaju teme vezane uz ratove vođene prije više od pola stoljeća.
Prvi su ga se, javno, za to odlučili prozvati "barakaši", utemeljitelji HDZ-a, no Karamarko se nije dao smesti; do zadnjeg dana inzistirao je na ustašama i partizanima, priči koja godinama služi kao udica za puk, dimna zavjesa iza koje se veliki dečki igraju našim novcem i nacionalnim interesima. Koketiranje s rigidnom desnicom Karamarku je donijelo stanovitu popularnost u dijelu javnosti, zemlja je bila podjeljenija nego ikad, a on istovremeno muku muči s nabrajanjem točaka vlastitog gospodarskog programa. No, s tom i takvom retorikom, Karamarko je u travnju ove godine doživio reizbor. A onda, samo koji mjesec kasnije, stranački ga kolege teškom mukom uspijevaju nagovoriti da odstupi. Teret afere po kojoj se u njegovo domaćinstvo svakog mjeseca slijeva novac MOL-a s kojim je Hrvatska u sporu od nacionalne važnosti, ipak je mrvicu pretežak, čak i HDZ-u, s prilično visokim pragom tolerancije na takve avanture svojih članova. Brljanje po Vladi i poteze očajnika s MOST-om još bi mu nekako i oprostili.
No, svojim odstupanjem, Karamarko je, htio-ne htio, učinio ogromnu uslugu osiromašenom, iscijeđenom, bezvoljnom, besperspektivnom, opljačkanom, obespravljenom, jadnom malom Hrvatu.
Podsjetio ga je da ima pravo tražiti odgovornost.