VEĆINA roditelja zna da njihovo ponašanje utječe na mentalno zdravlje njihove djece, trenutno, ali možda i zauvijek.
Zato se trude biti smireni i empatični koliko god mogu, nadajući se da će takvih trenutaka biti puno više od onih manje sretnih. No postoje trenuci kada je to lakše, kao i oni kada je teže.
Veza mentalnog zdravlja roditelja i djece
Djeca roditelja s tjeskobnim poremećajima imaju četiri do šest puta veću vjerojatnost da će tijekom života razviti tjeskobni poremećaj, a djeca roditelja s depresijom tri do četiri puta veću vjerojatnost da će razviti depresiju. Ti se poremećaji često javljaju već u djetinjstvu ili adolescenciji.
Sve to su zaključci Marcy Burstein, kliničke psihologinje i zaposlenice Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, koja je istraživala ovu temu.
Međutim, još uvijek je nejasno zašto je to tako. Vjerojatno je riječ o kombinaciji genetike, biologije i okoliša, rekla je Burstein. Također, to nije jednosmjerna stvar i nije uvijek slučaj da se mentalni problemi prenose s roditelja na dijete. Naime, djetetovo ponašanje može utjecati i na roditelja.
"Ovo je pomalo kao fenomen kokoši i jaja", rekla je Burstein: "Odnos roditelja i djeteta dvosmjeran je i složen. Ponekad tjeskobno dijete može utjecati na to da roditelji s njim razviju hladniji odnos ili da postanu pretjerano zaštitnički nastrojeni, pokazuju studije."
No nemoguće je otkriti kako i zašto nastaju određeni mentalni problemi pa Burstein želi da roditelji znaju kako ne postoji "krivac".
"Pitanja mentalnog zdravlja treba razmatrati kao i svaku drugu bolest", rekla je te dodala: "Ne krivimo nekoga za dijabetes."
Eli Lebowitz, ravnatelj Programa za tjeskobne poremećaje Centra Yale Child se složio s tim. Kako on misli, kad je riječ o djeci koja proživljavaju tjeskobu i depresiju, rijetko su uzrok tome roditeljske borbe s mentalnim zdravljem.
"Još uvijek postoji ideja da je za sve kriv roditelj", rekao je Lebowitz.
Iako je takav stav neopravdan, to ne znači da roditelji nemaju utjecaja na mentalnu dobrobit svoje djece.
U svakom slučaju, djecu je važno naučiti da su emocionalne borbe neizbježne. Negiranje toga dugoročno može naštetiti našoj djeci i nama samima. Kako Lebowitz ističe, ako roditelji imaju nekakvih problema s mentalnim zdravljem, trebali bi o tome otvoreno razgovarati i sa svojom djecom. Naravno, sve je potrebno prilagoditi dječjoj dobi.
"Kad se roditelj osjeća kao da puca po šavovima, trebao bi početi paziti na sebe. U kulturi koja implicitno i eksplicitno potiče roditelje da stave potrebe svoje djece iznad svojih, to se može činiti pogrešnim ili, ne daj Bože, sebičnim. Ali to je dobro za sve", tvrdi Lebowitz.
Vježbanje, slobodan dan, razgovor s prijateljima ili odlazak na terapiju su samo neki od načina koji vam mogu pomoći u borbi s problemima emotivne prirode. Ali to nije sve. Osim pronalaženje načina da si pomognu, roditelji bi također trebali razgovarati s djecom o tome što se događa.
"Strašnije je za dijete imati roditelja koji se bori i ne govori o tome naspram toga da ima roditelja koji se bori i govori o tome", rekao je Lebowitz: "Samo treba paziti da koristite riječi koje razumiju."
Recimo, za malu su djecu "tužan" i "uplašen" vjerojatno bolji izbor riječi od "depresivnog" i "tjeskobnog".
Razgovori o tjeskobi i depresiji prilagođeni dobi mogu imati za rezultat brojne pozitivne stvari. Kao prvo, razgovor s djecom normalizira te osjećaje i pokazuje djeci da je u redu prepoznati ih i izraziti ih. Drugo, komunikacija osigurava djeci da znaju da roditeljev stres i tjeskoba nisu krivnja djece. I na kraju, kad roditelji govore o tome što rade kako bi se suočili s tim osjećajima, oni pokazuju svojoj djeci kako se nositi s vlastitim teškim osjećajima, piše CNN.