"THOMPSONOV dernek" na izvoru rijeke Čikole, kako ga mediji nazivaju, postao je nešto kao desničarsko Zrće, "place to be" za sve one koji štuju "tradicionalne" vrijednosti kao što su Bog, obitelj, rodna gruda i staro dobro kamenovanje. Pije se, jede, sluša glazba, voli domovina, igra se bacanje kamena s ramena, a i bacanje "sitnog kamenja" na novinare nešto je što se od ove godine uvelo kao sportska disciplina. Naravno, u masi tradicionalista uvijek možete pronaći i redovite posjetitelje ovakvih okupljanja, a isti po dobrom starom običaju privlače i najviše pažnje. Nabacili su tradicionalne ustaške rekvizite pa nije iznenađenje ako u masi ugledate ustašu na motoru ili ustašu s balonom jer štovati tradiciju na ovakvom skupu pojava je koja nikog među okupljenima posebno ne šokira. Uobičajena poput motociklizma ili djeteta koje drži balon i nosi majicu s likom Ante Pavelića.
Evo zore, evo dana, evo Boba Dylana
Na svu sreću, u svakoj drugoj situaciji ili razvijenijoj sredini takvo bi što izazvalo negodovanje, ne samo okupljenih već i policije čiji je posao takve ljude izdvojiti i podsjetiti ih da je nošenje ustaških obilježja nešto što kažnjavamo. Opravdanje da ih policija nije vidjela totalno je suludo i graniči s vrijeđanjem inteligencije. Naravno da ih je vidjela jer ako je u masi Thompson, tu su i spodobe u crnom. To je pravilo koje moraju priznati i najveći obožavatelji njegovog lika i djela. I ne radi se o srbočetničkoj i komunističkoj zavjeri dirigiranoj od strane židovskog lobija već nepobitnoj činjenici jer čokanjčić "Ante Pavelića" sigurno nećete popiti na koncertu Gibonnija ili TBF-a. I Bob Dylan nosi crno pa u publici nećete naći jednu jedinu majicu s natpisom "evo zore, evo dana" ili domišljatu kompilacijsku "Hrvati i Nijemci iz guste magle protiv komunista i narodnih izdajica".
Možda bi bilo pogrešno generalizirati i svih 60 tisuća okupljenih trpati u istu ladicu ili kompletno okupljanje svesti na "ustaški dernek", ali reći da je fešta u Čavoglavama mjesto na kojem je susret sa spornim majicama, kapama i Pavelićevom šljivovicom najizgledniji - pogodak je "u sridu".
Zabava za mase
Okupljeni, što podrazumijeva i policiju, svjesni su da će mladih i starih pobornika ustaške ideologije biti u određenom broju, ali za razliku od nas koji se nad ovakvim modno-ideološkim ispadima zgražamo, oni na to gledaju kao na sastavni dio proslave. Za njih je to dio velike fešte pa zašto se, poput klasičnih partibrejkera, pozivati na kojekakve zakone i ometati narodno veselje. Bolje je nabaciti prikladnu mrenu na oči i ponašati se da ne vidite što se događa jer nitko vas neće kazniti ako ne obavite svoj posao, a isti će na kraju ionako odraditi novinari. A i zašto se izlagati nepotrebnom kamenovanju od strane alkoholiziranih pećinara nezadovoljnih medijskim tretmanom njihovog proroka? Gurnut ćemo to pod tepih, obećati da će odgovorni biti kažnjeni, a iduće godine ponovno očekujte isti show jer evidentno je da postoje dvije Hrvatske u kojima važe različita pravila.
Neki će istaknuti i da novinari na takva okupljanja idu s ciljem da "upecaju" barem jednog zabludjelog posjetitelja, ali to nije posebno iznenađenje jer ustaški "ulovi" čitana su roba. Iako, mogli bi se zapitati kako to da je nešto toliko uobičajeno i često, u isto vrijeme i toliko čitano. Jasno je zašto takve stvari završavaju u novinama, ali nije jasno zašto je cijeli događaj toliko interesantan jer kada idete na more, očekujete vodu, kupače i abnormalno visoke cijene,a kada odlazite u Čavoglave, desničare, seoski dernek i barem šačicu čudaka s ustaškim obilježjem. Što ste očekivali? Civilizaciju?
Njima je zabavno maskirati se u nešto čega bi se trebali sramiti, ostatku je zabavno čitati iščuđavanja nad tim kako je moguće da se takvo što događa u 2010., a jedino policija u svemu ne pronalazi ništa vrijedno pažnje. I svi smo zaokupljeni. Živimo u zemlji u kojoj je razglabanje o fašizmu (i antifašizmu) beskonačna zabava za mase. Nešto čime već godinama ubijamo vrijeme na koncertima, stadionima, proslavama i svadbama, skupljamo i gubimo političke bodove, sramotimo se i osjećamo ponos, a jedino je pitanje kada ćemo shvatiti da je cijela priča već odavno izgubila oštricu i da smo svi taoci ludosti manjine.