Godina je 1998. Europskim ulicama, osim prostora bivše Jugoslavije koje se oporavljaju od rata, teče med i mlijeko. Žitelji Starog kontinenta, posebno zapadnog dijela, imaju život iz snova. Koliko si uložio u znanje i obrazovanje, toliko ti se vrati. Doktori, inženjeri, arhitekti, svi bez problema mogu kupiti nekretninu. Oni koji nisu imali sreće u životu također ne trebaju očajavati. Socijalni programi država su jaki, brinu se za nemoćne članove društva.
Godina 1998.
Nema interneta, pametnih telefona, Facebooka, Googlea. Ljudi se u slobodno vrijeme druže u centrima svojih gradova, pohode koncerte, putuju u druge države koje u to vrijeme nisu bile razorene prekomjernim turizmom i low cost letovima. Ti turisti u drugim državama ostaju dugo na jednom mjestu, integriraju se u domicilno stanovništvo, svake godine se iznova vraćaju, uzimaju isti smještaj kod istih domaćina. Oni ustvari nisu turisti, nego prijatelji iznajmljivačima, svojevrsni članovi obitelji.
U Francuskoj se održava Svjetsko prvenstvo u nogometu. U četvrtfinalu Hrvatska igra protiv Njemačke koju predvodi kapetan Jurgen Klinsmann. U prvoj postavi Njemačke nema nijednog crnca, nijednog Turčina, nijednog Poljaka - igraju isključivo bijeli Nijemci što hoće reći da još uvijek nema toliko useljenika, ni potrebe za jeftinom radnom snagom. Rođeni Nijemci su još uvijek konobari, kuhari, recepcioneri, vozači. I nije im loše, sa svojom prosječnom plaćom mogu uživati u životu, imati sitne gušte zbog kojih vrijedi živjeti.
Jedini kojima po europskim gradovima nije lako su pripadnici gay populacije i transrodne osobe. Nemaju gotovo nikakva prava. Čak ni veliki Freddie Mercury koji je umro svega sedam godina ranije nikad javno nije priznao da je gay. Opravdano se bojao da će mu to priznanje uništiti karijeru. Po europskim gradovima počinju prvi prideovi. Sudionike se dočekuje kamenjem, premlaćuje ih se samo zato što imaju drugačije seksualne sklonosti. U Hrvatskoj je, naravno, još gore. Na televiziji o problemu gayeva govore stručnjaci Ljubo Ćesić Rojs i Stjepan Spajić koji tvrde da se njihovo pitanje treba rješavati škarama.
U Birminghamu se održava Eurosong na kojem pobjeđuje transrodna osoba iz Izraela Dana International. Ortodoksni Židovi, i ne samo oni, ljuti su k'o wasabi. Najradije bi je/ga ubili. Eurosong je u to vrijeme jedino slobodno mjesto Starog kontinenta gdje se duboko poštuju rodni identiteti i seksualnost osoba.
Tadašnja misija Eurosonga je bila, pohvalno zaista, upozoravati na ključne probleme europske civilizacije. Uskoro će se s pozornice Eurosonga ljudska prava preliti u sve zakonodavstvo europskih država uključujući katoličku džamahiriju Hrvatsku. Bila je to velika i zaslužena pobjeda obespravljenih gay i transrodnih manjina, a Eurosong je odigrao kolosalnu ulogu.
Godina 2024.
Godina je 2024. Europskim ulicama, uključujući prostore bivše Jugoslavije koje su se oporavile od rata, ne teče med i majčino mlijeko. Žitelji Starog kontinenta, posebno istočnog dijela, imaju život iz noćnih mora. Koliko si uložio u znanje i obrazovanje, toliko si za kurac vremena potrošio.
Doktori, inženjeri, arhitekti - koji god posao radio - nema šanse da igdje kupiš nekretninu. Do stana ili kuće možeš doći jedino ako si naslijedio. Oni koji nisu imali sreće u životu su beskućnici. Socijalni programi država slabe, desnica sve više jača. U Švedskoj ljevica nakon sedam desetljeća odlazi s vlasti.
Internet, pametni telefoni i društvene mreže preplavile su Stari kontinent. Ljudi niti imaju slobodnog vremena, niti se druže, jer su im u centrima gradova sada skupi ugostiteljski objekti bez identiteta i smisla koji su okrenuti samo zaradi od turista. Države su razorene prekomjernim turizmom i low cost letovima.
Turisti na destinacijama ostaju najviše dva dana stvarajući kaos i gužve, uopće ne sreću lokalno stanovništvo niti upoznaju domaćina, jer ključ od smještaja uzimaju preko sefa. Oni ustvari nisu turisti, nego neprijatelji lokalcima, svojevrsni članovi neprijateljske vojske.
U Njemačkoj se održava Europsko prvenstvo u nogometu. Ekipa Hrvatske sastavljena je od samih bijelaca, ali vrlo brzo će se situacija promijeniti. Hrvati su s obzirom na okolnosti odlučili da neće imati djecu i da neće raditi konobarske i kuharske poslove od kojih ne mogu kupiti nekretninu, nego će spičkati nasljedstvo, jer ionako nemaju potomaka da im trebaju nešto ostaviti. I loše im je, jer iako imaju skupe nekretnine po jadranskoj obali i lijepu lovu od najma ili prodaje, svakodnevnica im je sranje, jer se sve manje druže, baš kao i drugi Europljani.
Jedini kojima je po europskim gradovima dobro su gay i transrodne osobe. Imaju svoje pubove u kojima održavaju karaoke večeri, tamo se lijepo zbare pa se seksualno troše. Žive život. Nitko ih ne zasipa kamenjem, niti premlaćuje. Po europskim gradovima prideovi su normalna stvar kao golubovi, pa čak i u Hrvatskoj. Ljubo Ćesić Rojs i Stjepan Spajić zaboravljeni su kao što će uskoro biti i Baby Lasagna.
U Malmou se održava Eurosong na kojem pobjeđuje Nemo, nebinarna osoba iz Švicarske. Prošlo je skoro 30 godina od pobjede Dane International, a na Eurosongu se još uvijek zdušno bore za prava gay, transrodnih i nebinarnih osoba iako u mnogim europskim zemljama odavno mogu usvajati djecu.
Ali džaba to pravo kad djecu u Europi ne želi nitko, ni hetero, ni homo, ni binar, ni trans, ni vozač busa Čazmatrans. Unatoč tome, i dalje se sve na pozornici Eurovizije okreće oko neukusa pederikosa (vidi samo britanskog ili finskog predstavnika) kojima ne smiješ reći da su teški kič, jer te odmah optuže da si protiv gayeva.
Drugi problemi za organizatore Eurosonga ne postoje, ni ogromne cijene nekretnina nepriuštive europskim radnicima koji do 17 sati popodne rade normalan posao, a onda idu voziti taksi, pa je normalno da nemaju vremenani za što, a kamoli za djecu.
Koliko god poslova radili, sa svojim primanjima ne mogu riješiti stambeno pitanje, posebno sada u doba inflacije koju su prouzročile mjere protiv koronavirusa. Organizatorima Eurosonga su skroz nebitni korumpirani političari poput Ursule von der Leyen koja je primjerice sasula milijune na neupotrebljena cjepiva. Zašto sada ne pobjedi neki podstanar iz Munchena koji pjeva o tome da si ni s dva posla ne može priuštiti jednu garsonijeru?
Godina 2048.
Godina je 2048. Europskim ulicama zajedno s prostorima bivše Jugoslavije teku crnci, Indijci, Filipinci, Nepalci, Turci, palci... Posljednji bijelci, pardon bjelkinje viđene su u proljeće prošle godine u rastrojenom stanju. Vikale su: 'Hoćemo dignuti heteroseksualni bijeli kurac', pa su hitnom intervencijom njemačkih vlasti spremljene u umobolnicu.
U Italiji se održava Europsko prvenstvo u nogometu. Nijedna europska reprezentacija nema bijelca. Kapetan Hrvatske i vođa momčadi s brojem deset na dresu je Yashaskar Prasad. Njegov otac je u Zagreb došao još prije 24 godine voziti bicikl za Glovo. Hrvati najveće nade polažu u napadača Sunila Krishnu, inače igrača Real Madrida i najboljeg strijelca Hrvatske u povijesti.
U Istanbulu se održava Eurosong na kojem pobjeđuje nebinarna osoba. Ne zna se je li muško ili žensko, jer pjeva u burki. Nije ni važno. Eurosong je sada mjesto gdje je važna pjesma, a ne političke poruke. Bijelaca ionako već odavno nema. Useljenici su se samo ušetali u one njihove skupe nekretnine, jer ovi nisu imali djecu da im ostave, a nisu stigli svu lovu potrošiti do smrti.
Imigrantima s Bliskog istoka, Azije i Afrike, a sada jedinim žiteljima Starog kontinenta, nije loš život u europskim gradovima. Imaju gdje stanovati, rade poslove od kojih mogu živjeti, u slobodno vrijeme se druže, nekad čak i otputuju. Dobar život, možda samo malo dosadan. Nedostaju im samo oni blesavi europski bijelci koji su voljeli izmišljati probleme pored onih stvarnih.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.