JEDNA od najbesmislenijih zamjerki koju prosječni slušatelji znaju zamjerati pop zvijezdama je to da nemaju bogznakakve vokalne sposobnosti. U stvarnosti, a povijest je to nebrojeno puta dokazala, kvalitetan vokal nikada nije bio presudan za uspjeh.
Neovisno o tome, pričali mi o Bobu Dylanu ili Oliveru Dragojeviću, svakom slušatelju, bio on toga svjestan ili ne, oduvijek je daleko bitnija autentičnost. Oliverove pjesme često su znali prepjevati objektivno bolji pjevači, ali te se izvedbe nikada nisu mogle približiti originalu. Iako ih nije napisao, dao im je "ono nešto" i učinio ih svojima.
Što se pak konfekcijske pop glazbe tiče, oduvijek se radilo o kombinaciji angažmana vojske talentiranih autora, studijskih trikova i vizualnog identiteta, ali na kraju dana, autentičnost je i dalje bila ključna. To nikada nije bilo jasnije nego u slučaju njemačke pop grupe Milli Vanilli koja se krajem 1990. našla u velikim problemima nakon što je njihov producent Frank Farian otkrio da velike zvijezde uopće nisu otpjevale ni jednu notu na svom multiplatinastom debi albumu iz 1989. Girl You Know It's True.
Mnogi su sumnjali, ali bio je to veliki šok
Iako su mnogi fanovi i ranije nanjušili da postoji nešto sumnjivo u Robu Pilatusu i Fabu Morvanu koji su u intervjuima imali snažne europske naglaske koji su u potpunosti nestajali u pjesmama. No većina se ljudi iznenadila. Istog su im trena oduzeti Grammyji, a uslijedile su i tužbe prevarenih fanova.
Bez ikakve sumnje, Rob i Fab dijele krivnju za prevaru, ali nakon što se prašina slegla, postalo je kristalno jasno da su Milli Vanilli postali žrtveno janje za nešto što je bila uobičajena praksa u pop industriji.
Primjerice, u isto vrijeme dance-pop grupe Black Box i C+C Music Factory uhvaćene su u identičnoj laži, a "istinoljubivi" Farian ne samo da je glavni krivac za ono što se dogodilo članovima grupe već je istu stvar radio još sedamdesetih. Naime, Farian je iskusni glazbenik i majstor marketinga koji je oduvijek bio svjestan moći imidža, pogodio je "u sridu" s njemačkom disko grupom Boney M. koju je predvodilo četvero karipskih izvođača, ali u stvarnosti vokale za njihov debi album je snimio Farian i samo izabrao četvero atraktivnih ljudi koji će pozirati i zijevati na playback.
Rob i Fab bili su mladi, naivni, atraktivni i gladni slave, a Farian je to odlučio kapitalizirati.
Nisu znali u što se upuštaju
Rob je rođen u New Yorku, ali kao dijete crnog američkog vojnika i bjelkinje iz Njemačke prvih je nekoliko godina proveo u bavarskom sirotištu. Kada je posvojen s četiri godine, život je nastavio u Münchenu gdje se zbog rasizma osjećao izolirano pa je bijeg od surove stvarnosti pronašao u glazbi i plesu. Kada je upoznao Faba, rođenog u Parizu, pronašao je osobu s kojom dijeli interese i životna iskustva.
"Kliknuli smo. Možda zato što smo obojica crnci koji su odrasli u stranim gradovima u kojima nema puno crnih ljudi", rekao je 1989. Rob za Los Angeles Times.
Njihovi počeci bili su na minhenskoj klupskoj sceni, a s vremenom su počeli eksperimentirati s glazbom i visjeti u studijima gdje su surađivali s glazbenicima povezanim s Farianom, a nakon nekog vremena on ih je primijetio i prepoznao priliku.
Ovdje dolazi najzanimljiviji dio priče jer ih je Farian pozvao u studio i potpisao ih, a pitanje je jesu li Rob i Fab znali u što se upuštaju.
"Ušetali smo u zamku, ne znajući da se radi o zamci", rekao je Fab u razgovoru za VLADTV. Njegova verzija događaja je da su ugovor potpisali ne znajući da će samo otvarati usta na playback. Željeli su pjevati, a Farian je isprva pustio instrumental pjesme koja će ih proslaviti. Ono što nisu znali je da je Farian već snimio vokale s profesionalnim pjevačima.
Nikada nisu trebali postati zvijezde
Do trenutka kad su saznali istinu, obojica su već potrošila avans na novu odjeću i ekstenzije po kojima su bili prepoznatljivi. Bili su dužni Farianu i nisu mogli raskinuti ugovor sve dok mu ne vrate novac. No, jednom kad je grupa postala popularna, a u priču se uplele djevojke, droga i novac, zaključili su da to i nije nužno toliko loša stvar.
Farian je pak tvrdio da Rob i Fab nikada nisu trebali postati zvijezde: "Nikada nisam čuo da netko pjeva loše kao Rob. Željeli su pjevati i pisati pjesme, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, odlazili su u klubove gdje bi ostajali do jutra i spavali po cijele dane. Zapravo, partijanje je bilo sve što su radili. Netko tko tako živi ne može raditi kvalitetnu glazbu."
U Farianovu obranu, ni on sam nije znao da će Milli Vanilli postati globalni hit: "Bila je to suluda ideja. Mislio sam da će se to puštati isključivo u diskotekama i klubovima." No mješavina popa, R&B-ja i hip-hopa bila je savršena za tu eru i grupa je nadrasla sva očekivanja.
Girl You Know It's True je dogurala do prvog mjesta ljestvica u Njemačkoj, a grupa je nakon toga potpisala i ugovor s Arista Recordsom u SAD-u. Uslijedilo je još pet hitova koji su dogurali do vrha Billboardove ljestvice, a debi album dogurao je do šesterostruke platinaste naklade u Americi s šest milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta.
Početak kraja
Rob i Fab sve su teže živjeli s ovom tajnom. U lipnju 1989. usred nastupa pokvarila im se traka s vokalima, a posramljeni izvođači samo su zbrisali s pozornice. Iako se to nije negativno odrazilo na njihove karijere, Rob je taj slučaj kasnije nazvao početkom kraja.
Postajali su sve svjesniji da je samo pitanje vremena kada će ih netko razotkriti pa su od Fariana tražili da pjevaju na idućem albumu. Kako su sukobi postajali sve intenzivniji, Farian nije imao izbora nego sazvati konferenciju za tisak i otkriti što se zapravo događa. 1991. objavio je album The Moment of Truth i potpisao ga kao The Real Milli Vanilli s pravim pjevačima s prvog albuma.
Čelni ljudi Ariste sve su vrijeme tvrdili da o tome nisu imali pojma, ali Rob i Fab inzistirali su na tome da su izdavači itekako bili svjesni situacije.
Nekoliko dana nakon Farianove konferencije Rob i Fab sazvali su vlastitu tijekom koje su priznali da je ono što Farian tvrdi istina, a njihov učitelj pjevanja uvjeravao je novinare da znaju pjevati. Ipak, vratili su nagrade i dodali da su to namjeravali učiniti i prije nego što su im oduzete.
Povratak na scenu
Bio je to veliki udarac za njihove karijere. Povratnički album snimili su 1993. kao Rob & Fab, pojavili su se u Arsenio Hall Showu kako bi dokazali da znaju pjevati, ali album je podbacio i krenuli su problemi s drogama.
Fab se s vremenom doveo u red, ali Rob je u potpunosti izgubio kontrolu. U zatvoru je završio 1996. zbog fizičkog napada i provale u auto, a 1998. umro je od posljedica predoziranja u jednom frankfurtskom hotelu. Imao je 33 godine.
U vrijeme smrti Rob je radio na novom albumu s Farianom koji je izjavio: "U šoku sam. Rob je ponovno izgledao dobro. Bio je pun optimizma za budućnost. Namjeravali smo snimiti materijal za novi album."
Fab nije sudjelovao u tom projektu, ali namjeravao je oživjeti Milli Vanilli prošlost na vlastiti način. Udružio je snage s Johnom Davisom, jednim od pjevača koji su pjevali na debi albumu, a projekt je nosio naziv Face Meets Voice: A Milli Vanilli Experience. U isto vrijeme, Warner Bros. radio je na biografskom filmu o grupi koji je trebao režirati Brett Ratner, ali sve je propalo nakon što su uslijedile optužbe protiv Ratnera za seksualno zlostavljanje.
Rob i Fab nekoć su tvrdili da Milli Vanilli znači "pozitivna energija" na turskom, ali to nije bila istina. Naziv je djelomično inspiriran engleskom pop grupom Scritti Politti, ali Fab je zadržao taj pozitivan stav. Osim što se bavi glazbom, postao je i motivacijski govornik pa svoja iskustva koristi kao primjer da nakon nedaće možete ne samo preživjeti već i uspjeti.
Godinama kasnije za AP je izjavio: "Ljudi mogu reći da nismo pjevali na svom prvom albumu, ali morate pogledati i sve ostalo. Mi smo bili srce i duša Milli Vanillija. Odradili smo tu turneju u 107 gradova u samo osam mjeseci. Naporno smo radili i slomili se od posla. Zabavili smo ljude."