U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana.
Fenomen selidbe na sjever
Crveno-bijele 'kockice' na dresovima hrvatske reprezentacije izvedene su iz šahiranog državnog grba ili ''šahovnice'' koji se veže za Hrvatsku još od srednjeg vijeka. Srednjovjekovna kraljevina Hrvatska je početkom 12. st. postala dio Zemalja Ugarske krune – koju su od 12. st. do 16. st. činili još Ugarska, Erdelj, Slavonija, brojna pogranična područja (banovine) i, tek nominalno, pojedini gradovi Dalmacije. Ne može se sa sigurnošću tvrditi je li tada Hrvatska bila ''pripojena zemlja'' od strane ugarskog kralja ili dobrovoljno ''pridružena kraljevina''. Kako god bilo, velika udaljenost Hrvatske od kraljevskih sjedišta u Panonskoj nizini onemogućivala je kraljevima veću kontrolu njenog područja te je hrvatskom plemstvu ostavljeno dovoljno prostora za samostalnim društvenim i političkim djelovanjem.
U sastavu Zemalja Ugarske Krune ostat će do početka 20. st. Tijekom tog višestoljetnog perioda na prijestolju su se izmijenile brojne obitelji, a svakako najdugovječnija je bila dinastija Habsburg (1527. - 1918.). Uz njih se vežu i zasad najstarija dva poznata prikaza šahovnice kao obilježja Hrvatske. Prvi na stropu njihove kuće u Innsbrucku (4 x 4 polja) s kraja 1. st., a drugi (8 x 8) za povelju kojom je hrvatsko plemstvo, neposredno prije građanskog rata oko prijestolja, izabralo člana obitelji Habsburg za svog kralja (1527.).
Po pitanju teritorijalnog smještaja, primjer Kraljevine Hrvatske predstavlja svojevrsni fenomen u europskoj povijesti. Naime, ona je od ranog srednjeg vijeka do 16. st. obuhvaćala uglavnom dinarsko zaleđe istočnojadranske obale te nekoliko manje razvijenih obalnih gradova, da bi se zatim u 16. i 17. st. ''preselila'' – ne proširila – na područje Kraljevine Slavonije, odnosno sjevernije od rijeka Kupe i Save oko Zagreba gdje je do kraja 17. st. ''živjela u simbiozi'' sa Slavonijom, a od 18. st. samostalno. Izravan uzrok dvostoljetnom procesu selidbe su bili veliki osvajački pohodi Osmanskog Carstva koje je tijekom 16. st. zauzelo Jugoistočnu i dijelove Srednje Europe.
Fenomen ''selidbe'', pak, obično se objašnjava tadašnjim preseljenjem sjedišta nekih najmoćnijih plemićkih obitelji, ujedno i nositelja municipalnih prava Hrvatske unutar Zemalja Ugarske Krune, te spajanjem dvaju, do tada zasebnih, institucija – Hrvatsko-dalmatinskog sabora i Slavonskog sabora. Hrvatska će nastaviti koristiti šahovnicu, pri čemu će broj polja (4 x 3, 4 x 6, 5 x 6, 5 x 5, 8 x 8) i pitanje boje prvog polja (bijelo ili crveno) biti posve nebitno, a tek će se početkom 20. st. ustaliti prikaz grba 5 x 5.
Em je Trojedna kraljevina bila virtualna, em je Dalmacija bila jednostavno Dalmacija, a Slavonija Slavonija
Doba konstruiranja nacija i nacionalnih država što ga je otvorila Francuska revolucija krajem 18. st. i koje će u Europi i svijetu uzeti maha tijekom 19. i 20. st., Hrvatska, teritorijalno ograničena na šire područje oko Zagreba, dočekala je u sastavu habsburškog Austrijskog Carstva (1804. - 1867.). Otada počinju sporadične i nesustavne ideje zagrebačke elite za političkim ujedinjenjem Hrvatske s njom susjednim zemljama Dalmacijom i Slavonijom, što su se također početkom 19. st., spletom povijesnih okolnosti, također našle unutar Austrijskog Carstva. Upravo iz trobojnice virtualne Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije iz revolucionarne 1848. vuče svoje porijeklo i današnja hrvatska nacionalna zastava, čije su tri boje - crvena, bijela i plava – vidljive na garnituri prve opreme hrvatske reprezentacije.
Pogrešno je Trojednu Kraljevinu smatrati sinonimom za Hrvatsku. Slavonija, a osobito Dalmacija, imale su od ranog srednjeg vijeka do 20. st. više ili manje vlastiti povijesni put, identitet, znakovlje (grb, zastavu itd.) te ni u kojem slučaju nisu bile podređene Hrvatskoj niti su se smatrale njenim dijelovima. Uostalom, i na trobojnici Trojedne Kraljevine, kao i na bezbroj drugih prikaza, njihova tri grba stoje ravnopravno.
Ono što im jest bilo zajedničko, osim što su se povremeno našli pod vlašću istog kralja, jest sličan ''teritorijalni'' fenomen kroz povijest. Naime, njihova imena su se, kao i Hrvatska, očuvali stoljećima, ali u geografskom pogledu, od 18. st. pa nadalje one nemaju (ili imaju vrlo malo) dodirnih točaka s područjima na koja se taj pojam odnosio u vremenu njihova nastajanja u srednjem vijeku. Dalmacija se od ogromne provincije iz doba Rimskog Carstva tijekom srednjeg vijeka geografski svela samo na istočnojadranske ''bizantske'' gradove i otoke (Zadar, Split, Dubrovnik, Trogir, Kotor itd). Od 18. st., pak, nakon uspješnih protuosmanskih ratova pod vodstvom lokalnih hajduka u službi Venecijanske Republike – u sklopu čije države se Dalmacija i nalazila od 15. st. do kraja 18. st. – dobila je proširenje na unutrašnjost (današnja granica Hrvatske i BiH). Srednjovjekovna Slavonija je, pak, od 13. st. do 17. st. obuhvaćala okvirno zapadni dio savsko-dravskog međurječja oko Zagreba da bi se nakon uspješnih ratova habsburške vojske protiv Osmanlija 18. st. ''preselila'' u istočni dio spomenutog međurječja.
Sve je počelo s drugačijom idejom
Stvaranje Trojedne Kraljevine postat će 40-ih godina 19. st. želja i političkog dijela tzv. Ilirskog pokreta iz Zagreba. Današnja je hrvatska himna, pak, u biti skraćena verzija domoljubne pjesme nastale 30-ih godina 19. st. u sklopu kulturnog dijela Ilirskog pokreta. Ilirci su prvotno imali ideju stvaranja jedinstvene jezične zajednice – Velike Ilirije - koja bi obuhvatila sva južnoslavenska područja u Austrijskom Carstvu, ali i ona izvan nje, odnosno Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku te osmansku Hercegovinu i Bosnu.
Ideja je propala jer za nju nije bilo zanimanja izvan Zagreba i Hrvatske. Na političkom planu su Ilirci suzili prostor te zahtijevali političko sjedinjenje Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom u Trojednu kraljevinu koja bi zatim s preostalim južnoslavenskim dijelovima činila jednu federalnu jedinicu unutar Habsburškog Carstva. Spomenuta trobojnica nastala je 1848. u vremenu kada je hrvatska politička elita iz Zagreba stala naglašavati neovisnost Hrvatske u odnosu na Peštu, stajući istovremeno na stranu habsburškog cara protiv revolucionarnih Mađara te (bezuspješno) zahtijevala od Beča reorganizaciju državu.
Sam odabir boja se može povezati s privrženošću Zagreba panslavističkom pokretu i njegovim bojama ili, manje vjerojatno, da one predstavljaju ''spoj'' boja izvedenih iz simbola triju kraljevina. Iako je ilirski pokret i u kulturnom i političkom dijelu doživio neuspjeh, njihovo je djelovanje ipak rezultiralo aktualizacijom povijesnih i državnih prava Hrvatske, ali i popularizacije nacionalne ideologije te sustava ideja i predodžba o pripadnosti određenoj naciji. Također, može se tvrditi kako su Ilirci stvorili temelj za izgradnju buduće hrvatske nacije jer su, između ostaloga, kao kajkavci odabrali štokavski jezik za književni jezik, što će utjecati na lakše zbližavanje jezično raznolikih područja Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.
Trijumf zagrebačkog projekta
Trobojnica sa samom šahovnicom će se pojaviti u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. st. Iako je zahtjev 1848. propao, Zagreb je nastavio zahtijevati sjedinjenje njihove Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom (i šire). Štoviše, u drugoj polovici krenulo se putem konstruiranja hrvatske nacije na svim područjima za koje je smatrao da pripadaju Hrvatskoj po državnom, povijesnom i etničkom pravu. Pri tome je svoja prava temeljio, sažeto rečeno, na tobožnjem tisućljetnom kontinuitetu postojanja hrvatske nacije od Jadrana do Drave i Drine, proglasivši sve južnoslavenske katolike Hrvatima, kao i na tisućljetnom hrvatstvom svih dijelova tog prostora, izmišljajući granice ranosrednjovjekovnog hrvatskog kraljevstva te brišući posebnosti zasebnih entiteta, poput Dalmacije i Slavonije, pretvarajući ih u ''hrvatske povijesne zemlje''.
Proces konstruiranja hrvatske nacije izvan Hrvatske bit će višegeneracijski proces suočen s bezbrojnim preprekama. Kao prvo, Zagreb je mogao lako dokazati višestoljetni kontinuitet postojanja Hrvatske, ali je suvremena Hrvatska imala malo geografskih točaka s Kraljevinom Hrvatskom na koju se pozivala. U tu svrhu krenulo se s izmišljanjem granica pojedinih hrvatskih kraljeva do Drave i Drine.
Kao drugo, nacionalni identitet nije biološka datost već pitanje samoopredjeljenja na koje utječu povijesne i društvene prilike. Stoga je trebalo vremena da širi slojevi, privrženi lokalnim i regionalnim sredinama, ili tek religijskoj pripadnosti uopće prihvate neki, za njih apstraktni, nacionalni identitet.
Kao treće, za ''hrvatski projekt'' problem je bio što su se u susjedstvu počele oblikovati nacionalne države i nacije – mađarska, talijanska i srpska - koje su također, preko vlastitih mitova i interpretacija, polagale povijesna, državna i etnička prava na ista područja kao i Zagreb.
Kao četvrto, uz hrvatsku nacionalnu ideologiju i spomenute srpsku i talijansku postojao je i niz drugih mogućih nacionalnih identiteta, kao primjerice: slavonstvo, dalmatinsko / istarsko / riječko / dubrovačko autonomaštvo, ilirstvo, slovinstvo i dr. Ipak, spletom unutrašnjih i vanjskih političkih okolnosti, zagrebački projekt će izaći kao većinski pobjednik krajem 19. st. i početkom 20. st. na području Dalmacije i Slavonije te u manjoj mjeri u južnoj Ugarskoj (Vojvodini), Rijeci, Bosni i Hercegovini. Otada šahirani grb više neće ograničen na Hrvatsku, već će se početi koristiti i na spomenutim područjima. Naravno, ne kao službeni grb područja, već isključivo od strane udruga, klubova, stranaka sklonih hrvatskoj nacionalnoj ideologiji. Istovremeno u hrvatskim povjesničarskim krugovima – a preko njih i u političkim i društvenim – svojevrsna dogma postaje teza kako je hrvatski identitet iz različitih razloga svuda stoljećima spavao, odnosno da su brojna druga identitetska obilježja za područja, ljude ili jezik – poput dalmatinskog, slavonskog, ilirskog i dr. – zapravo predstavljali sinonim za ''hrvatski''.
Narcizam malih razlika
Zanimljivo, iako će među širim slojevima dinarskim predjelima (Lika, Dalmatinska zagora, Hercegovina, Bosna) tek u suvremeno doba biti konstruiran određeni nacionalni identitet (hrvatski, srpski te kasnije muslimanski / bošnjački), upravo će ondje – zbog prevelike izmiješanosti različitih nacija, ali i mentaliteta ljudi - izrasti ekstremni oblici nacionalizma koji će se manifestirati u primjerice ustaškom ili četničkom pokretu tijekom 20. st. Pristajanje, inače univerzalne i proturevolucionarne Katoličke crkve za nacionalnu stvar je bila od velike važnosti za konstrukciju hrvatskog identiteta.
Kao nigdje drugdje u Europi, u dinarskim krajevima, kao i u obalnoj Dalmaciji, Slavoniji i Južnoj Ugarskoj, određena religijska pripadnost među širim slojevima južnoslavenskog stanovništva tih područja bit će od velike važnosti pri konstruiranju nacionalnog identiteta, a religija i nacija postat će praktički dva nerazdvojna pojma. Razlog je jednostavan. Kako je jezik na spomenutim područjima kod većine puka bio isti ili sličan, najvažniji razlikovni element od ''Drugoga'' je bila pripadnost Katoličkoj ili Pravoslavnoj crkvi. Dakle, katolik - Hrvat, pravoslavac – Srbin. Pripadnici visokog klera isticali su se u političkom i kulturnom djelovanju, dok je niži kler odigrao najvažniju ulogu u konstruiranju hrvatskog identiteta kod izoliranog i nepismenog seoskog stanovništva jer u većini mjesta škole jednostavno nisu postojale.
Konstruiranje hrvatske nacije kao posljedica ''srpske prevlasti''
Iako je trobojnica sa samom šahovnicom (bez grbova Dalmacije i Slavonije) evoluirala u hrvatsku nacionalnu zastavu još na prijelazu stoljeća, u široku uporabu ući će tek u međuratnom razdoblju, odnosno u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918. - 1941.) u čiji je sastav Hrvatska ušla nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske. Istovremeno i šahovnica (crveno polje, 5 X 5) postaje dio državnog grba sa simbolima Srba i Slovenaca.
U međuratnom razdoblju je završen proces konstruiranja hrvatske nacije. U novoj su državi bile priznate tek isključivo tri nacije – srpska, hrvatska i slovenska (Makedonci i Crnogorci su smatrani Srbima, a Muslimani Srbima ili Hrvatima), što je bio i konačni udarac sada ionako već slabima ''nacionalno-regionalnim'' opredjeljenjima. Dalmacija i Slavonija tek tada postaju regije Hrvatske. Upravo se tada protiv nove države ili točnije, protiv navodne srpske prevlasti u njoj, i razvila masovna hrvatska nacionalna svijest. Na svim društvenim razinama od seljaka preko inteligencije do buržoazije, poklopile su se slike ''Srba'' kao uživatelja privilegija u obliku lakšeg pristupa oskudnim resursima (radna mjesta u državnim službama, povlašteni položaj u poslovima) sa slikom ''Srbina'' koji predstavlja glavnu prepreku na putu ostvarenja hrvatske državnosti, koja bi osiguravala isti taj privilegirani položaj Hrvatima. Situaciju nije smirilo ni stvaranje Banovine Hrvatske (1939. - 1941.), svojevrsna ''država u državi'', koja je bila ujedno i prva politička tvorevina što je službeno koristila trobojnicu sa samom šahovnicom u sredini.
Također, upravo je u međuratnom razdoblju nastala i teorija, popularna među mnogim Hrvatima, koja nudi objašnjenje zašto je uopće ''šahovnica'' kao takva simbol Hrvata. Naime, kako je tada u Europi bilo popularno pisati o povijesti svojih nacija u stilu biografija, tako su svi kreirali vlastite mitove o porijeklu i tragali za svojim ''precima''. Jedna takva govori o ''Prahrvatima'' što su došli u ranom srednjem vijeku na Jadran iz Perzije, gdje, pak, postoji nekoliko posuda sa šahiranim elementima koje, između ostalog služe kao ''dokaz'' kontinuiteta. Nastala u klerikalnim redovima protivnika jugoslavenske države, ona će mnogima ostati poželjna ''povijesna činjenica'' jer ukazuje na višetisućljetno postojanje ''krvno'' distancira Hrvate od Srba i ostalih Južnih Slavena. U stvarnosti, pouzdana teorija o porijeklu ''šahovnice'' ne postoji.
Naročito je ''srpska prevlast'' probudila strahove u hrvatskom patrijarhalnom društvu Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine čija će sredina iznjedriti ustašku ideologiju i pokret koji će tijekom Drugog svjetskog rata, u savezništvu s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, vladati kratkotrajnom Nezavisnom Državom Hrvatskom (1941. - 1945.). Nakon rata Hrvatska – uz Srbiju, BiH, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru - kao jedna od federativnih jedinica ulazi u sastav nove socijalističke Jugoslavije (1945. - 1991.) pod vodstvom višenacionalne komunističke partije.
Vrijeme ide, Hrvatska stoji
Različite varijante domoljubne pjesme Horvatzka domovina iz vremena ilirskog pokreta smatrane su neslužbenim i službenim hrvatskim himnama od kraja 19. st. do druge polovice 20. st., a uz njih je, osim razdoblja NDH, postojala i ''glavna'' habsburška ili jugoslavenska državna himna. Službeni tekst današnje himne, koju pjevaju hrvatski reprezentativci, konačno je utvrđen s Ustavom 1990. koji je prethodio krvavom obračunu na području Hrvatske između hrvatskih i jugoslavenskih snaga, potpomognutih srpskim paravojnim formacijama (1991. -1995.), nakon kojeg je nastala današnja Republika Hrvatska.
U Hrvatskoj zbog niza okolnosti (stvaranja svog mjesta na nacionalnoj karti svijeta, svježe (krvavo) postignute nezavisnosti, psihološke opterećenosti nacije ratom 1941. i 1991. ''jer to svi rade'', vala nacionalnih mitomanija iz susjedne Srbije itd.) ni u 21. st. ne izlazi iz mode nacionalni romantizam pri tumačenju povijesti.
Tako i nakon 150 godina i dalje kroz medijski i obrazovni sustav traje proces indoktrinacije koji pojednostavljuje prošlost i svrstava sve u današnje nacionalne kategorije (hrvatsku, srpsku, tursku, talijansku itd.), tumači nacionalni identitet kao biološku datost, tj. govori o ljudima iz srednjeg vijeka kao krvnim precima suvremenih ljudi, dok povijest svake suvremene nacije i nacionalne države predstavlja kao biografiju od ''njenih početaka'' i ''pradomovine'' do danas: sve s ciljem opravdavanja državnih, povijesnih i etničkih prava za postojanjem vlastite nacionalne države. Štoviše, priča o tisućljetnoj nacionalnoj samobitnosti i državnoj opstojnosti hrvatskog naroda je ustavom uvedena kao ''povijesna činjenica'', tvrdeći pri tome da se Hrvatska pravocrtno, od 7. st. do 90-ih godina 20. st. na prostoru od Drave do Jadrana kretala prema svom odredištu – samostalnoj državi.
O AUTORU:
Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History. Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda.
Literatura
Mladen ANČIĆ, Što "svi znaju" i što je "svima jasno" : historiografija i nacionalizam, Zagreb, 2008.,
Vinko FORETIĆ, Studije i rasprave iz hrvatske povijesti, Split, 2001.
Ivo GOLDSTEIN, Povijest: Hrvatska povijest, knjiga XXI., Zagreb 2008.,
Ladislav HEKA, ''Hrvatsko-ugarski odnosi od srednjeg vijeka do Nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanje Slavonije'', Scrinia Slavonica, 8/2008, br.1
Mario JAREB, Hrvatski nacionalni simboli, Zagreb, 2010.
Snježana KORDIĆ, Jezik i nacionalizam, Zagreb 2010.
Vjeran KATUNARIĆ, Sporna zajednica : novije teorije o naciji i nacionalizmu, Zagreb 2003.
Vjekoslav PERICA, Balkanski idoli 1, Beograd: XX.vek, 2006.
Marko PIJOVIĆ, ''Demistificiranje ''etniciteta'' '', Historijska traganja, 10/2012.
Duško SEKULIĆ, Željka ŠPORER, Ilija ŽIVKOVIĆ, Asimilacija i identitet : studija o hrvatskom iseljeništvu u SAD i Kanadi, Zagreb, 1995.
Ivo RENDIĆ MIOČEVIĆ, Zlo velike jetre, Split, 1996.
Darko Hudelist, ''Stjepan Krizin Sakač - stvarni autor projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", http://www.darkohudelist.eu/det.php?id=80;
''Flag of Croatia'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Croatia
Marino BADURINA, ''Nacionalni mitovi i nekritički historizam u jugoslavenskom i postjugoslavenskom kontekstu'', http://www.academia.edu/9017487/Nacionalni_mitovi_i_nekriti%C4%8Dki_historizam_u_jugoslavenskom_i_postjugoslavenskom_kontekstu;
''O postanku hrvatske zastave'', http://www.hkv.hr/hkvpedija/lijepa-nasa/8051-o-postanku-hrvatske-zastave.html
''Obilježja državnosti Republike Hrvatske'', http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=12720
Stanko ANDRIĆ, ''Slavonija'', http://hipsb.hr/slavonija/
''The Pan-Slaviccolors'',http://en.wikipedia.org/wiki/Pan-Slavic_colors
''Ustav Republike Hrvatske'', http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html
''Vojna krajina'',: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65199