ŠTO ako je Jeanne Calment, najstarija osoba koja je ikad živjela, lagala o svojoj dobi? Što ako uopće nije imala nevjerojatne 122 godine kad je umrla, nego samo 99, i to zato što ona uopće nije bila Jeanne Calment? Ovu teoriju iznio je ruski matematičar Nikolaj Zak, a u njenom obrazloženju ima svega, od svjetskih rekorda, statistički nevjerojatnog životnog vijeka, krađe identiteta, izbjegavanja poreza, te dugotrajnih sukoba raznih istraživača, piše američka web stranica The Verge, specijalizirana za tehnološke vijesti.
Zak tvrdi da je prava Jeanne Calment zapravo umrla 1934. godine kao 59-godišnjakinja, te da je potom njena kći Yvonne preuzela njen identitet kao bi izbjegla plaćanje poreza na nasljedstvo. To bi značilo da ”Jeanne” nije imala ni 100 godina kad je 1997. preminula. Ako je istinita, priča o dvije žene iz obitelji Calment spektakularan je primjer prijevare. I sama Zakova teorija privukla je međunarodnu pažnju. Istog mjeseca kad je Zak iznio svoja otkrića, znanstveni časopis PLOS Biology objavio je tekst u kojem se tvrdi da su neki zanimljivi zaključci istraživanja starenja plod statističkih pogrešaka (loših podataka, ako ne i izravne prijevare). Kako, dakle, znamo da je Calment lagala o svojoj dobi? Kako možemo biti sigurni koliko godina ima bilo koja osoba?
Yvonne Calment, Foto: Wikipedia
Porastao je broj stvarno dugovječnih
U kontroverzi oko Calment demografi i nedemografi imaju različita viđenja. To je ujedno i slučaj u kojem se službena znanost suprotstavlja manje utemeljenim, ali uzbudljivim hipotezama. Stručnjaci smatraju da je Jeanne Calment najvjerojatnije bila žena iz grada Arlesa na jugu Francuske, koja je upoznala Van Gogha, vozila bicikl kao stogodišnjakinja i pušila dvije cigarete dnevno sve do koju godinu prije smrti u 122. godini.
Ljudi žele saznati kako živjeti vječno ili barem još neko vrijeme. Zato ljudi klikaju na poveznice koje objašnjavaju kako se čokolada krije iz dugovječnosti neke 102-godišnjakinje, iako znaju da u čokoladi nema nikakve tajne. U prošlom stoljeću bitno je porastao broj zaista dugovječnih ljudi, a znanstvenici i dalje raspravljaju o granicama ljudskog života.
Mogućnost točnog predviđanja koliko će ljudi doživjeti duboku starost postalo je važno društveno pitanje, smatra Daniel Promislow, gerontolog Sveučilišta Washingtona, koji nije bio uključen ni u jednu spomenutu studiju. Razumijevanje dugovječnosti utječe na količinu socijalne potpore koju će starije osobe trebati, no istraživanja neće biti od posebne koristi ako se pokaže da su 115-godišnjaci zapravo bitno mlađi.
A upravo to nam se može dogoditi, kaže Saul Newman, znanstvenik s Australskog nacionalnog sveučilišta, koji proučava genomiku pšenice koristeći strojno učenje. U svome tekstu u PLOS Biologyju Newman dovodi u pitanje tvrdnje o dugovječnosti. I to ne nužno iz loših namjera. Razlike mogu jednostavno biti posljedica pogrešno zabilježenih datuma rođenja, posebice ako se uzme u obzir da su današnji stogodišnjaci i oni još stariji rođeni u vrijeme slabije pismenosti i neurednog vođenja evidencije.
Newman kaže da statističke pogreške potkopavaju nalaze dvaju poznatih istraživanja o dugovječnosti. Prvi, objavljen 2016. godine u časopisu Nature, sugerira da je maksimalni životni vijek oko 115 godina. Drugi, objavljen 2018. u časopisu Science, tvrdi da maksimuma vjerojatno ni nema, odnosno da postoji generalno pravilo da sa životnom dobi raste i vjerojatnost od smrti. Članak iz Sciencea, koji je nastao na temelju proučavanja 4000 Talijana starijih od 105 godina, ukazuje da je nakon te dobi šansa za umiranje stopostotna, odnosno da se radi tzv. razini smrtnosti. Ako su podaci zaista pogrešni, obje studije su statistički manjkave.
Kenneth Wachter, demograf sa Sveučilišta Berkeley i koautor studije iz časopisa Science, tvrdi da se Newmanove kritike temelje na hipotetičkom modelu i da ne uzimaju u obzir konkretne podatke koje je njegov znanstveni tim koristio. ”Imamo izvode iz matice rođenih koji odgovaraju izvodima iz matice umrlih. Newmanove tvrdnje možda nisu neutemeljene, ali ne odnose se na naše podatke”, rekao je Wachter. Newman, pak, odgovara kako se Wachterov rad temelji na ideji da je sva službena dokumentacija uvijek točna i precizna, te tvrdi da svi znaju kako to nije istina.
Pa tko je onda u pravu?
Dmitri Jdanov, matematičar s Planck instituta za demografska istraživanja u Rostocku, kaže kako dvije strane nisu nužno kontradiktorne. Problem koji je Newman iznio zaista postoji, ali nije nov. Demografi su odavno svjesni da pogrešni podaci mogu uzrokovati da analiza bude neupotrebljiva. Postoji nekoliko knjiga na temu dugovječnosti koje se bave ovim metodološkim problemom. Prema Jdanovu, masovne pogreške postoje u podacima o populaciji, ali te su pogreške malo vjerojatne u višestruko provjerenim podacima o stogodišnjacima.
Demografi koji rade na Međunarodnoj bazi dugovječnih započinju posao tako što od nacionalnih statističkih ureda traže podatke o svim ljudima koji su, primjerice, umrli u dobi od 110 godina ili stariji. Informacije o živućim stogodišnjacima teško je dobiti zbog propisa o zaštiti privatnosti. Potom uzimaju svaki pojedinačni slučaj i obraćaju se uredima u rodnim mjestima, tražeći originalni rodni list, podatak o krštenju, podatke iz popisa stanovništva i slično. ”Pretražuje se cijeli život konkretne osobe, svi službeni dokumenti, izvodi iz matice vjenčanih, izvodi iz matice rođenih za njihovu djecu. Radi se o opsežnom poslu koji traži mnogo resursa”, objašnjava Jdanov. Postoji mogućnost da je rodni list pogrešan, ali mogućnost da je svaka arhivirana informacije o nečijem životu pogrešna, bitno je manja.
Kao što tvrdi i Wachter, pogreške su moguće, nitko nikad nije ni tvrdio da su ove metode nepogrešive, ali stopa pogrešaka kakve Newman sugerira malo su vjerojatne. Demografi su svjesni statističkih problema vezanih uz tvrdnje o starosti, te poduzimaju sve mjere opreza kako bi se pogreške izbjegle.
Mnogo malih indicija, ali ne i čvrsti dokazi
Sve nas to ponovno vraća k Jeanne Calment. Neki znanstvenici pohvalili su Zakovu teoriju, ali Jdanov je skeptičan. Zakov rad nije prihvaćen za objavljivanje u znanstvenom časopisu i gotovo je sigurno da ne bi mogao proći pravu znanstvenu provjeru. Zak čak nije ni prvi koji sumnja da Jeanne Calment zapravo nije bila Jeanne Calment.
„Zakovi argumenti nisu uvjerljivi. Primjerice, Zak svoj tekst započinje tvrdeći kako je vrlo mala vjerojatnost da će bilo tko doživjeti 122 godine. Naravno, to je točno, ali vrlo mala vjerojatnost ili nemogućnost su dvije različite stvari“, kaže Jdanov.
Ostali Zakovi argumenti temelje se na sitnim nedosljednostima. Jedan od njegovih dokaza je anketa na Facebooku u kojoj su 224 osobe ustvrdile da Calment nije izgledala tako staro. Zak i sam kaže kako ima mnogo malih indicija, ali ne i čvrste dokaze. U međuvremenu je francuski gerontolog Jean-Marine Robine intenzivno proučavao slučaj Calment i tražio potencijalne nedosljednosti. Išao je tako daleko da je ispitivao imena kućnih pomoćnica u njenoj zgradi. Došao je do zaključka da bi cijeli grad Arles morao biti uključen u laž kako bi Zakova teorija funkcionirala. "Možete li zamisliti koliko bi ljudi moralo svjesno lagati? Dakle, preko noći je Jeannein muž Fernand svoju kćer podvalio kao suprugu i nitko nije rekao ni riječ? Sve je to vrlo klimavo i nema nikakvu podlogu", izjavio je Robine za Le Parisien.
"S jedne strane je prominentni istraživač koji je mnogo radio na ovom slučaju, a s druge strane vidim čovjeka čiji je prvi argument da je vjerojatnost takve dugovječnosti mala, drugi su mu argument fotografije, a čak i sam priznaje da demografija nije njegovo područje", rekao je Jdanov.
Newman i dalje nije uvjeren i tvrdi da se treba odmaknuti od korištenja dokumenata: "Treba nam biološki način izračuna nečije starosti, nešto što se ne može krivotvoriti ili slučajno zamijeniti s braćom ili sestrama." Biološka metoda utvrđivanja dobi zasad još ne postoji, navodi Craig Atwodd, gerontolog sa Sveučilišta Wisconsin-Madison. Što se tiče krađe identiteta, može se pri rođenju i smrti napraviti sekvenciranje genoma neke osobe. Bude li podudarnost savršena, znat ćemo da se radi o istoj osobi. S tom metodom trebalo bi započeti odmah kod novorođenčadi.
Atwood smatra da teorije o prijevarama mogu biti intrigantne, ali takvi slučajevi nemaju učinka na našu nadu da ćemo živjeti duže. "Iz znanstvene perspektive nije važno je li Jeanne Calment živjela 122, 110 ili 112 godina, jer u svakom slučaju radi se o ekstremno dugom životu. Važno je spoznati zašto tijelo stari i kako usporiti ili odgoditi taj proces. Ovakve rasprave neće nam koristiti u nastojanjima da istražimo dugovječnost", zaključio je Atwood za The Verge.